(Foto: X)
Hrvatska i Srbija nikada neće imati zajedničko stajalište o Oluji. I s time se svi moraju pomiriti. Osim toga, nakon što prođu ova obilježavanja Oluje u Kninu i Mrkonjić Gradu očekuju nas tri mjeseca kakvog takvog mira vezano za odnose dva najveća naroda nekadašnje Jugoslavije. Naravno, ako se ne umiješa Thompson sa svojim koncertom u Vukovaru. Sljedeća sporna točka bit će obilježavanje pada, Srbi bi rekli oslobađanja, toga grada. Ali dotad ćemo imati tri mjeseca predaha, a tada će opet političke silnice koje žive od međunacionalnih sukoba niskog intenziteta krenuti u osvajanje dodatnih političkih bodova. A nakon Vukovara vječni sukob oko prošlosti preselit će se u susjednu BiH gdje će prijepor biti oko toga da tamošnji Srbi obilježavaju dan osnivanja Republike Srpske. Što Bošnjaci smatraju protuustavnim. BiH Hrvati oko toga više-manje šute mada su njihove simpatije u tom slučaju više na srpskoj strani. Ali to je već jedna druga tužna, paradoksalna, hrvatska priča.
Budući da je bilo kakvo približavanje stajališta Srbije i Hrvatske oko Oluje nemoguće, treba, naravno, odustati od bilo kakvih pokušaja u tom smjeru. Potpuno su besmisleni, na trenutke i bizarni, bili pokušaji nekih političkih aktera, danas na političkim marginama u obje zemlje, da nekakvim besmislenim gestama i isprikama koje to nisu, postignu nekakvo pomirenje. Bili su to jalovi pokušaji unaprijed osuđeni na potpuni neuspjeh. Više parada za dokone europske birokrate nego i najmanji koračić prema nekakvom stvarnom pomirenju. Zbog toga službena Hrvatska treba sve ovo što će se događati danas i sutra odraditi smireno i rutinski i ovu političku utakmicu privesti kraju. Kakve god provokacije došle danas iz Mrkonjić Grada gdje će Srbija i manji BiH entitet obilježavati Dan sjećanja na svoje žrtve. Bit će tu lako moguće svakojakih izjava. I Milorad Dodik i Aleksandar Vučić uskoro izlaze na izbore o ishodu kojih će ovisiti njihov politički opstanak. Iako ovaj dvojac »na van« glumi jedinstvo, njihov je međusobni sukob prilično gadan. Vučić u BiH ima svoje igrače i ne bi mu bilo nimalo žao, dapače, da oni uspiju skinuti Dodika s vlasti.
U tako užarenom ozračju zaista se može očekivati svašta od izjava. Ali na njih treba reagirati onako kako priliči članici EU-a. Hrvatska ne smije zagristi ovaj mamac. Mada poznavajući onaj desniji dio hrvatske političke scene, gotovo je sigurno da će ga oni kao i uvijek temeljito progutati. Ali politički mainstream mora održati elementarnu razinu.
I na razborit i jasan način odgovoriti na ono što će doći sa srpske strane. A jedna od teza koja će se sigurno čuti jest i ona da je Oluja najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Treba jasno reći da to nije istina. Jer što god tko priželjkivao i čemu se kasnije veselio, ostaje i dalje nepobitna činjenica da su Srbi otišli prije nego je Hrvatska vojska ušla u nekadašnje sektore Sjever i Jug. Ne postoji ni jedna jedina snimka u kojoj hrvatski vojnici nasilno iseljavaju pripadnike srpske nacionalne manjine. Što se baš ne može reći za pripadnike JNA i brojnih srpskih paravojske koje su 1991. izravno sudjelovale u etničkom čišćenju Hrvata iz područja na kojima se četiri kasnije godine dogodila Oluja. To je bilo prvo i najveće etničko čišćenje u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Drugo veliko etničko čišćenje nakon 1945. dogodilo se u proljeće i ljeto 1992. kada je vojska BiH Srba - kojoj je JNA predala sve svoje naoružanje koje je imala u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH – nemilice čistila sve Bošnjake i Hrvate iz područja koja je mislila zapasati u susjednoj državi. Ovo drugo etničko čišćenje moguće je i veće od onog prvog. To su notorne istine koje hrvatska strana treba stalno ponavljati. I na njima inzistirati. Mada zbog hrvatske autogol politike prema BiH ovo se drugo etničko čišćenje po svoj prilici neće previše spominjati. Ali bez obzira na to, to su stvari na kojima treba hladno, ali i ustrajno inzistirati. A to što će danas govoriti Vučić, Dodik i Porfirije, to je manje-više njihova unutarnja stvar. Njihov unutarnji problem.