(Press/Arhiva Glasa Istre)
Ter valja zato, ča je resla puna pensiri i morala biti gospodarica sebi i ocu si prija nego je uresla, se je lipo gledala, pur kripka divojčinica, z tin šepastin zvonaron; ki ima force u sebi, njemu se će blizu niku debuliji ud njega, ča? Pak najzad, već sriće je imala ki zvonar ni bija za vojsku, kad je škopjala gvera u Bišiniji i sve mladiće z sela pobrali u vojsku e ala in Afrika i "kvando rivemo a Makale’, noj ti daremo noštro Duče noštro Re", a uni kurajniji vero ala bižati priko Učke u Jugoslaviju za kosti ne zgubiti za mrsku maćehu. I poboga čuda divojak je ustalo pisma z Afrike čekajući, certe, brižne, i pismo ud governa; već boti je zaškikla i mati i mlada ubećana čigove bi najmilije kosti ki zna di zakopali. A Lucin mladi ubećani je pur bija tote!
Samo ča je rabilo prija za fameju škrbiti. A Ive je priko volje pripozna zvonara za zeta si budućega; a ki će kemu nego siromah siromahu! Pero – "kad Luca fini šešnajst, pak ako te bude još marila"...
Maještar je priko popa Ivi vrga u glavu da je za malu Lucu škoda ovce vraćati, nego će lipo stavati u njegovoj hiži, pomoći to ča, imati di spati i jisti i to kakovu liru potegnuti, mašimo stare robe "ma roba buona, e, don-Lucca, e? Mi raccomando! La mia signora e’ una vera signora, e? Ogni anno abiti nuovi, scarpe, tutto!", i još pak da će Luca lipo u školu del Dopolavoro hoditi i to kakov arat se navaditi...
I priko noći Lucianu se živlienje kambijalo zasvin.
– O! La nostra nuova schiava? Dio come puzza?
Tako je je lipo pozdravila Alma. Luca ala plakati. Ma Almina mati tobože šinjora-Čiči, Leticija ča je je tac z Barbana doma se zgubija u Puli ki ni kapija kamo ga šalju Puležani kad je doša služiti krigsmarinu ki ni zna ni beside po latinsku, pak je potle bija prvi mrež šarenjaki zato ča je bija kapac Čičinu mater napumpati prija zakona pak mu je ustala tastova butigica ud piture i piturskega ordenja... ma ta Čiči je flisla šćeri žlepu tik-tak:
– Che maniere, manigolda! La nostra Lucia e’ studentessa come te, e abitera’ con te in camera tua!
– Meio morta!
Ffflliss još jenu žlepu!
Joh lagljega i lipljega živlienja maloj Luci!
A ča je njoj težakinjici kripkoj bilo tri-četiri pijata uprati, pod fregati luš ud luštrega driva i pjaštrele ča su se liskale liplje nego, božeprosti, lice naše gospe ud porčelane na oltaru crikvice naše? I ča šuprešati jedan bot na šetimanu tu lušu robu tutta seta e lana vergine, proti teških brhani od konoplje, očevih košulj ča grebu prste?
Ma siora-Cici je zajno za nju poli šarte dala pričiniti dvi Almine kotule, i još je dala dva para lipih postoli, pak je sama z svojih gospuojskih prsti ustrigla lase na kratko a Luci je srce tuklo ud straha ča će reći utac kad je bude vidija po kurbanjski rebastu?
– "Pulo, Pulo,
moj nesrićni grade,
zarad tebe sve nan
plaču mlade"... je pivala šoto voče sva srićna Luca mala luštrajući pod z čeron ča je vonjala liplje neg neni bašelak i mažurana skupa, ma ča nesrićni grade, ma ča nesrićni... je hodilo Luci po glavi; ter nideri takove lipote na svitu!
Bi je povela Čiči skupa z svojima far una pašedžada po Giardini, aj liposti, liposti sve čiste!!! Čiči i Alma bi hodile sprida, a mali Bruno š njon uzada, držeći je šoto braco, ki mu je ubećala grdelina donesti; i sva ta gospoda ča bi tobože takla kako snig bile špančere "’na sera, carisima... ma chi xe sta cocola"... "la xe una s’ciava nostra" bi rekla Alma, ma kroz zube da ne ćapa patafu... "xe una bravisima studentesa, mio mari volesi che la va ‘vanti coi studii"... "aaaa, ma brava, brava", je je pogladija ublič z profumanon rukon niki veliki šinjor ča su mu se svi čisti z rišpeton spriginjali po Giardini....
I vvvrrrrrnn... bi proletili mrež ljudi mlajuhi i divojčinice na nikih malih vozići veženih spod postoli, da su to kako niki patinagio...
– Ach Tschitschiii, du liebste engelschennn...
Bi ljubla Čiči nika štroliga sva naciprana i crlenih usti spod najvećega šiljara ča ga je nikad niedan vidija. Pak je dala zajno Luci pet srebrnih lir, a Čiči je navadila bila Lucu da rabi vero načiniti niki knicken kad je ona da sinjal z bradon, se tobože pošembeliti kako da te kolino zabolilo...
Pak su je vrgli na koršo per le šarte, i jena mrska kučkesina vajk u črnoj košulji, ma kapaca, najprvo bi njin štila ča je reka Mušolini, i činila hi to sutra sve nazda povidati, ma potle je tih dvjsetidvi divočinice lipo putila krojiti i šiti i ča je to ultimišima moda navaditi, a te male kučkice grajske svejeno su se rugale Luci ča bi propjo IN LINGUA, a ne po puležanski, rekla maještri da ča su delali učera; "la signora, i suoi figli e mi fummo tutti insieme ieri pomeriggio a prendere un po’ di sole a Valcane"; e hihihi e hehe e ara ara la Šćava kome la še fa maraveja fašendo finta de Dante...
*Nastavak u sljedećem brojua