Piše Dražen Katalinić
Sit gladnome ne vjeruje
(Foto: Pexels, Davor Kovačević)
Povukli smo ogroman novac iz EU fondova, dijelili državne poticaje šakom i kapom, državna poljoprivredna zemljišta davali u zakup i onima koji ih obrađuju i lovcima u mutnom, isplaćivali odštete za svinjsku kugu, i unatoč tome danas proizvodimo manje hrane nego prije ulaska u Europsku uniju. Jer nam je važnije povući europski novac, ali ne i kako ga potrošiti, a kamoli koje sektore poljoprivrede želimo poticati, odnosno što uopće želimo proizvoditi. Najbitnije je da se novac podijelio radi mira u kući jer nijedna vlada ne voli da joj seljaci traktorima blokiraju metropolu, to loše utječe na imidž i marketing vladajućih. Rezultat takve politike je galopirajući uvoz poljoprivrednih proizvoda koji nam se od ulaska u EU utrostručio i zbog čega nam se prodaju uvozni prehrambeni proizvodi po cijenama ispod otkupnih, a Državnom inspektoratu i Poreznoj upravi je najvažnije da je izdan digitalni e-račun.
Bogu hvala na uredu europskog tužitelja (EPPO-u) koji nam s vremena na vrijeme otkriva na što su pojedini ministri trošili sredstva namijenjena agraru, a nedavno se, podsjetimo, oglasila i Državna revizija koja nije nikog uhapsila, ali je svekoliku javnost obavijestila da ne zna na što smo potrošili tri milijarde eura EU novca za poljoprivredu u zadnje četiri godine, osim da taj novac nije rezultirao nikakvim konkretnim učinkom. Pare su potrošene, a mi i dalje kupujemo prehrambene proizvode iz uvoza i tako financiramo tuđu poljoprivrednu proizvodnju.
A bit će još europskog novca, premijer kaže da neće presuštiti jer se novi proračun Europske komiije broji u bilijunima, odnosno tisućama milijardi eura, tako da će novca za nenamjensko trošenje u poljoprivredi biti još više, a mi ćemo se hvaliti po Europi da smo među prvima po povlačenju sredstava. I među zadnjima po njihovom namjenskom trošenju. Po pitanju prehrambene sigurnosti ponašamo se kao da nam je opskrba hranom, koje ne proizvodimo dovoljno, sigurna i zajamčena unatoč rastu cijene umjetnih gnojiva i energenata i prekinutih lanaca opskrbe zbog rata u Perzijskom zaljevu. Jer će para iz Bruxellesa biti do krova, a to što gubimo kontrolu nad proizvodnjom hrane je, izgleda, manje važno. Uvijek se možemo osloniti, kao i dosad, na uvoz hrane, što dokazuje i vanjskotrgovinski deficit u razmjeni prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda koji nam raste iz godine u godinu, iako su se opskrbni lanci tek nedavno poremetili, kao i cijena umjetnog gnojiva. Rat s Iranom pokazao je da i države s daleko pametnijom poljoprivrednom politikom mogu biti ranjive kad se poremeti opskrba, a gdje nećemo mi. Pa mirovinski fondovi su nam u ožujku, odmah nakon izbijanja sukoba na Bliskom istoku, izgubili više od 600 milijuna eura imovine zbog izloženosti svjetskim tržištima kapitala! Danas u Hrvatskoj ne znamo što bi nas trebalo više brinuti - činjenica da ne proizvodimo dovoljno hrane ili da smo sve ovisniji o uvozu, iako raspolažemo s više nego dovoljno kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta.
Poljoprivredu već desetljećima vodimo birokratski i proceduralno, dok nam proizvodnja hrane i samodostatnost ostaju u drugom planu, upozorava udruga poslodavaca, jer nam je najvažnije da povučemo novac iz EU fondova, a za drugo ćemo lako. O razvijanju konkurentne prehrambene industrije da i ne govorimo jer dosadašnja ulaganja u poljoprivredne kompanije očito nisu rezultirala značajnijim učinkom u povećanju proizvodnje. Razvoj poljoprivrede smo dodatno zakomplicirali i stalnim izmjenama pravilnika i nejasnim razvojim prioritetima, zbog čega čitav sustav postaje nepredvidiv za investiranje, žale se poljoprivrednici. Stoga predlažu nekoliko konkretnih mjera za rast domaće proizvodnje hrane, a na prvo mjesto stavljaju upravljanje zemljištem koje bi uz investicjje trebalo biti ključno za smanjenje uvozne ovisnosti Hrvatske. Poručuju da državno poljoprivredno zemljište mora postati razvojni alat i dugoročno dodjeljivati proizvođačima koji stvarno proizvode, a sustav potpora temeljiti na ostvarenim rezultatima, a ne prema birokratskim kriterijima. A prije svega za sve to nam treba politička volja da se novac usmjeri ciljano proizvođačima koji imaju mjerljive rezultate.
