Piše Milan Rakovac
Generacije umjetnika na putu bez granica i ograničenja
(Arhiva Glasa Istre)
ŠJOR PARON
Baxo la man, Sior Paron,
m’inchino e racomando;
el oio xe bon, e anche el grano.
La se servi,
La se servi Sior Paron:
Sempre ricordando
ki je ki, i ča je ča,
i da je ze jenoga sve,
a za drugega to ča,
i ča i ča,
i ča i niš za težaka:
I pak ča ‘ko tako ne zapovida Uon,
Tako su rekli Uoni, Šjor Paron.
E paga Šćavo; Decimum pesci, quartum vini,
aj števurini i financi i foreštali,
aj podeštati i capovilla i župani,
aj plovani i škrivani i kvešturini!
A ča ćemo mi puni šienci i stinic i buh?
Ter nan ne ustane ni za sime, ni za kruh!
Ma, ter ča, najzad, ter neka ne;
Ter je lobode i koprive i vode,
Samo neka je njin pun trbuh!
Ma cossa brontola ‘sto S’ciavo?
Ma gnente, gnente, Sior Paron,
z samin sobon se razminjen, zapravo.
La se comoda Sior Paron,
el oio xe bon,
el vin finfin, amaro un tantin,
el agnel de late;
a zala bo’ došla na te,
ter brša te popala,
ter sve je za te, ter sve je za te.
Baxo la man, Sior Paron,
s’ciavo vostro, Sior Paron,
za te kobasica a moja dica krodigu,
Aj šajeta te ne bojža ter strila
Njegova
te ne zadila,
ter te ne,
ma da bi te,
o,
Šjor Paron.
MAGDALENA NEPOMUČENA
Ma si bila štimana i pripoznana,
o Magdalena Nepomučena?
Si bila namurana siromašica brižna,
mučena i tučena?
Din don, din don, don din, don din;
«Odletje u nebo Zvane sin Zvane Poropata od Matije Ciganina
u dobi od šest godina, putnik pekljar prosjak...
Prijedje u bolji život Anton sin Zvane Radina zvanog Čerišnja
od godina tridesettri nakon rovinjske tamnice...
Jela kći kći Šimuna Kljuna od šest godina
umrije u straćari Nikole Radovana...
Odletje na nebo Francesco, od mjeseci trinaest, nezakoniti sin
Marije Donis Matijine iz Krasice...
i Andjelo Krivičić Benedetov u dobi od godina deset...
Magdalena Petohleb uzletje u nebo,
nakazna šepavica i prosjakinja...
i Magdalena Nepomučena prijedje u bolji život
sedmoga dana bolesti i upale, vrućice i žedji»...
O, Magdalena Petohleb!
O, Magdalena Nepomučena!
Disharmonična quinta u tanananaj
con brio razvučena u beskraj sjećanja,
Tomizza lista mrtve pretke,
i u knjigu upisana ta neznana žena,
te Nepomučena, ta Madgalena.
TOMIZZA NA RIVI 1991.
Tomizza na rivi u suz,
iz barke izagnanci iz Morlakije
od kud si, dite,
od Šibenika Tomislav san, materina dika,
e acnhe mi son Tomizza e ti Tomislav,
Tomo, Tomica mali,
a od iste smo loze ča daje maraštinu,
otrglo me pripripridida kako i grozd
od Šibenika,
i suza mu kaplje kako i kaplja vina.
Opet stižu Dalmatinci priko mora sinja
Put njin sinjiva i šenjiva i dišenjiva
vila slavinska i galija latinska;
Tomica Morlako si zbire fameju
rabi put Šibenika na galiju,
dužd prisvitli nas u Istru zove;
stari did ne gre,
a di ćeš Tomica čoviče ludi!
I dica mu plaču i žena hi ziba
aj polako rano moja,
ma di ćemo, Tomice, gospodaru moj oče naš koji nisi u pameti!,
i Tomizza Fulvio puoteč prvega Tomice
malega Tuome,
potle četiri stolitja, i kus,
na rivi Umaga gleda bižieće ljude z suojih kraji.
Valje z svita kraja pusta marmaglia se leviva proti Istre
od bande Dubrovnika i Vukovara i Doboja i Derevnte
i Sarajeva i Mostara.
CIRIL ZLOBEC
svjedoči o stoljetnoj sudbi našoj.
Ko sva šla v Trst, mi je povida Čiro, oče bi rekel, čevlje na rame, do prvih hiš.
In? In bos po krasu? O da. Tega smo bili ful navajeni.
Kad bimo hodili za blagon na pašu, marenda je bila kus kruha, i?
I ča najdeš: glog, murve, čerišnje,
bus škalonje, lišnjake, grojze, smokvu...
Škola: libro e moschetto fascista perfetto!
A za se smo kantali »la corente ‘letrica xe corente forte,
chi toca vila Rahovci (Ponikve) pericolo di morte«.
Ta tipčne naše štorije, kakve smo razmjenjivali na bezbroj književnih susreta, vezale su nas možda i čvršće od boja za slobodnu riječ, kada su krenuli na nas »Voždovi« jurišnici, naše kolege pisci – Dobrica Ćosić, »Lule« Isaković, Miodrag Bulatović...
Divio sam se njegovoj partizanskoj biografiji, poeziji i junaštvu, divnom poetskom iskoraku Četvorice koji je možda prvi slovenski i jugoslavenski slobodarski krik poslije oslobođenja, koji će usmjeriti cijele generacije umjetnika na put bez granica i ograničenja. Na put hereze a ne vladajuće pobjedničke apoteoze. Ciril Zlobec, biografije izvan svake sumnje (a vlast je bila nad nama, naša vlast – čiji smo dio mnogi od nas i bili! - sa sitnozorom i stetoskopom) izniman pjesnik, bio je decenijama među prvim pronositeljima estetične, etične, kritičke slobodne riječi, oslobođene od svake stege, osobito od poželjne politike odanosti.
*Nastavak u sljedećem broju
