SVJEDOK VREMENA
SUDBINA MALOG ISTARSKOG ČOVJEKA: Mario je bio neobičan Istrijan kojeg je život bacao iz krajnosti u krajnost. Kao trajni podsjetnik na ratna zbivanja ostala mu je orden-medalja za hrabrost. A ONDA SE REŽIM S NJIME OBRAČUNAO PO KRATKOM POSTUPKU
Život posložen na temeljima NOB-a te vrijednostima bratstva i jedinstva, pravednosti i jednakosti više nije postojao. Mora da je pomislio kako su onomad, četrdesetih, za ideale poginule budale: njegovi suborci, crveni, pošteni komunisti, iskreni antifašisti. Nije mogao vjerovati da oni s kojima je ratovao pa službovao sada napadaju Hrvatsku. Umro je nedugo nakon početka rata, već 1991.
Zasluge ovjenčane medaljama
Nije ova priča ni po čemu toliko posebna, ni bitno drugačija od sličnih koje se vežu za prošlo stoljeće u Istri. Razdoblje je to bogato sadržajima koji su živote ondašnjih generacija vukli iz rata u rat, promjene država, režima, sustava i sistema.
Junak naše priče nije počinio nikakva herojska djela po kojima će u istarskoj povijesti ostati zapamćen toliko da bi danas imao svoj trg, ulicu ili da se po njemu naziva nekakva javna institucija. Više je svjedok vremena, prohujalog vjetra koji je za sobom ostavio i smrt i život, i sukobe, i pomirbe, ali i grobnice bez oprosta za polupijane hulje koje su bespomoćne naživo bacali u smrtne fojbe.
Da je poživio, naš bi junak danas navršio skoro stotu godinu. Imao bi, na današnji dan, točno 98. Mnogi će se složiti da je to previše. No u Istri, u koju je smrt prečesto dolazila po svoj krvavi danak, doista se toliko poživi, čak i puno više nego negdje drugdje. On nije imao tu sreću, umro je u 68.
Vihor života
Sudbina je tog žilavog istarskog čovjeka, dobrodušnog Marija rođenog u središnjoj Istri u listopadu 1923. godine, bacala sa stijene na litice s kojih je padao u duboko more pa izranjavao s posljednjim dahom hvatajući spasonosni zrak. Mogao je sin lokalnog poljoprivrednika i domaćice, brat šestero braće i sestara, u turbulentnim četrdesetima poginuti bezbroj puta. Svejedno da li u oknima raškog rudnika gdje su ga za rad regrutirali talijanski okupatori, ili u poslije u partizanima, visio je o tankoj niti. Sreća ga je nagradila tako što je preživio situacije u kojima je vjerojatno imao puno više šansi za poginuti nego dočekati kraj rata i konačno oslobođenje.
Igrom slučaja Marijova obitelj je prekapajući po starim stvarima naišla na njegove dokumente i ratne medalje temeljem kojih je, uz neizostavnu usmenu predaju, rekonstruiran njegov životni put. Odlučili su u spomen na svog Marija, štabelog Istrijana, jednog od mnogih s kojima se sudbina na ovim prostorima poigravala kao oluja s barkom nasred velikog mora, ispričati priču u kojoj će se pronaći mnogi nasljednici njegovih suvremenika. Priču o običnom, a opet tako neobičnom Istrijanu kojeg je život bacao iz krajnosti u krajnost.
Marija su 1942. godine, ubrzo po navršenih 18 godina, mobilizirale talijanske okupacijske vlasti. Namijenjen mu je težak rad u rudniku u Raši, gdje se proizvodilo za potrebe talijanske fašističke vojske, Mussolinijeve soldateske koja se borila uz bok nacističke i Hitlerove Njemačke. Jedva je dočekao kapitulaciju Italije u rujnu 1943. godine. Prema saznanjima obitelji, odmah se priključio NOB-u protiv njemačke vojske koja je u Istri bila brutalna prema ovdašnjim partizanskim snagama. Teško su im ulazili u trag pa su se protiv sve uspješnijeg oslobodilačkog pokreta i njegovih uspjeha kukavički služili odmazdama, strijeljanjima i vješanjima.
Obiteljske uspomene
Mario je preživio rat, za razliku od jednog brata koji je poginuo u borbama oko Učke. Iz tog vremena ostao mu je orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. To je 34. u redoslijedu jugoslavenskih odlikovanja koje je postojalo od 1951. godine, a donio ga je prezidijum Narodne skupštine FNRJ. Dobio ga je "ukazom pretsednika FNRJ Josipa Broza Tita u decembru 1958". Na ukazu piše da je odlikovan "za uspešno i primereno obavljanje svoje dužnosti i za ispoljavanje starešinskih i vojničkih osobina koje služe za primer drugima".
No još značajnije, kao trajni podsjetnik na ratna zbivanja, ostala mu je orden-medalja za hrabrost. Sam Bog zna što je sve tada mlađahni Mario morao učiniti i čime se dokazati da zaradi orden-medalju koju je 15. kolovoza 1943. osnovao Josip Broz Tito. To se odlikovanje dodjeljivalo "pripadnicima oružanih snaga koji su u borbi protiv neprijatelja učinili djela u kojima je došla do snažnog izražaja njihova osobna hrabrost".
Sada, s ove vremenske distance, te uz izostanak pravih i autentičnih informacija, može se samo nagađati da li je Mario u silovitom, hrabrom i odvažnom trku, bježeći cik-cak od neprijateljskih metaka, mitraljeza i granata, uništio kakav švapski bunker, ili je u zasjedi dočekao te uz pomoć drugova partizana eliminirao manju vojnu postrojbu koja se približavala selu punih nedužnih civila, starčadi, žena i djece. Što god učinio, Mario je zaslužio visoka odlikovanja koja nisu pala kao dar s neba.
Nije prošlo puno, euforija rata je bljedila i valjalo je prionuti više izgradnji nego obnovi nove države. Očito dokazan u antifašističkoj borbi, dočekao je priliku za vojno napredovanje u miru. U životu našeg junaka zrcali se burna povijest Istre jednog teškog, ali u konačnici pobjedničkog razdoblja okončanog njenim sjedinjenjem s domovinom Hrvatskom zahvaljujući, prije svega, katoličkom svećeniku Boži Milanoviću, koji je za diplomatskim i političkim stolom potvrdio pobjedu ostvarenu na bojnom polju.
Mario tih prvih poratnih godina završava vojnu akademiju u Divuljama, a prvo mu je namještenje otok Smokvica, koji je prije Drugog svjetskog rata bio mondeno okupljalište ondašnjeg jet seta, nakon toga topnička bitnica i uporište JNA, a u Domovinskom ratu strateški važan položaj za obranu Šibenika. Nakon toga slijedila je služba u Istri. U obiteljskim predajama spominjala se i režimu spasonosna, a neprijateljima zloglasna OZN-a. Vrijeme je to Titovog sukoba sa Staljinom, Informbiroa i otvaranja Golog otoka. Nastupila je prva značajna kriza nove države. Mnogi su nepravedno završili bez ičega, progonjeni i osuđivani.
Putovanje s Titom
Stisnut između dojučerašnjih istočnih partnera, od kojih se odmetnuo izbjegavajući rigidni komunizam koji se tamo počeo primjenjivati, ali i ideološki neprihvatljivog kapitalističkog Zapada, Tito je za Jugoslaviju tražio prostor političkog i državnog opstanka. Osnovan je Pokret Nesvrstanih. Uslijedila su Titova putovanja kultnim brodom "Galeb". Obitelj se prisjeća kako je na jednom od njih 50-ih godina bio i Mario, očito u pratnji velikog vođe na čuvenom Putu mira. Iz Egipta, ni danas ne znaju kako, donio je sat, metražnu robu, pokrivač, porculansko suđe i pijate!
Godine su prolazile, a Mario je unutar sustava, kao partizan i smjerni Partijac, ostvarivao sasvim solidnu karijeru. Živio je u Puli, sa ženom i troje djece, vjerujući u tekovine NOB-a i ispravnost revolucije koja neprekidno teče i nadograđuje se. Negdje početkom 60-ih dva puta čak sudjeluje na vojnim paradama. Ponosno maršira, iako su mu djeca jedne od tih godina doma bolesna od tada dosta opasnih ospica. No Jugoslavija je iznad svega, a on, u duši pošten, vjeran idealima socijalizma koji je ušao na velika vrata, vjerojatno nije primijetio pojavu unutar-klasnih razlika. Na neke od tih pojava pažnju je usmjerio Milovan Đilas, dojučerašnji Titov odani suradnik koji je završio u zatvoru kad je s liberalističkih pozicija, u svom tekstu Anatomija jednog morala, razotkrio kastu privilegiranih i elitističkih Partijaca, kojima je dostupnost materijalnom postala važnijom od građenja društva ravnopravnih.
Dolazi 1971. godina, Marija je nešto toliko iritiralo da je napravio nešto zbog čega je njegova priča krenula po zlu. Naprasno je umirovljen! Kao i još nekoliko kolega. Slučajno ili ne, vremenski se to poklapa s pojavom Maspoka, masovnog pokreta hrvatskih studenata i političke elite predvođene Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom. Oni su, svi zajedno, od centralne vlasti tražili veći stupanj ekonomske autonomije naspram nametljivog i pohlepnog službenog Beograda. Mini revolucija potaknuta među ostalim i kadrovskom politikom koja je preferirala Srbe na brojnim ključnim funkcijama, ugušena je bez prolijevanja krvi, ali s dugotrajnim zatvorskim kaznama i vječnom eliminacijom pobunjenika iz političkog, društvenog i javnog života.
Prisilno umirovljenje
Nema jasnog ni opipljivog dokaza da je Mario podržavao hrvatske proljećare, kao ni da se pobunio zbog neprihvatljivih unutar-klasnih razlika, pa da su to mogući razlozi umirovljenja. No nema ni razloga ignorirati te okolnosti koje su mogle utjecati na njegove stavove, promišljanja i ideale, zbog čega je brzinski kažnjen i odstranjen. Tko zna, možda je krivoj osobi na krivom mjestu rekao krivu stvar pa je u nečijem internom partijskom napredovanju denunciran i žrtvovan.
Sa samo 48 godina, u naponu snage Mario je prisilno umirovljen. Ništa nisu značile medalje i ordeni, partizanska borba i odanost državi u čije je formiranje utkao svoju mladost, osobnu hrabrost i uvijek prisutni rizik koji ga je pratio tijekom borbe protiv njemačkih okupatora. Uzalud mu vojne škole, nikome više ništa nije značilo ni da je bio u Titovoj pratnji. Režim se s njime obračunao po kratkom postupku, kako to i biva kad se režimi rješavaju internog balasta.
U obitelji je nastupio strah. Ne samo zbog egzistencije, ugrožene premalom vojnom mirovinom, nego i zbog moguće osvete sustava koji nije dozvoljavao devijacije. Nitko među najbližima nije znao što se Mariju ustvari dogodilo, a on je o tome samo šutio. Šutnjom je ispraćen s ovog svijeta, svoju je tajnu zadržao samo za sebe, nepodijeljenu među osobama koje su ga okruživale. Takva su bila vremena. Šutnja je nekad bila zlato. Nobelovac i mason Ivo Andrić nije bez vraga u svojoj sažetoj pjesničkoj rečenici rekao da je u "šutnji sigurnost".
Marijo se, ako ništa drugo, na svom primjeru uvjerio kako je unatoč otvorenosti granica, Jugoslavija bila država zatvorenih umova. Junak naše priče, svjestan demokratskog deficita države za koju se borio, a posebno nakon što mu je JNA pokazala otvorena vrata kroz koja ulazi u prošlost, kretao se u okvirima ograničene slobode. Nije mu bilo druge nego prihvatiti novu realnost i nije imao nikakav drugi izbor nego zasukati rukave: Mario je imao dva vrta u kojima je uzgajao što god bi dalo naslutiti da će uspjeti. Imao je staru biciklu kojom ih je obilazio. Kad je mogao, radio je kao noćni čuvar. Trebalo je preživjeti materijalno srozavanje. Nitko nije znao kako se on osjeća, jer se obitelji nije povjeravao. Vjerojatno ih je tako štitio, svjestan da ljutnja, bijes i razočaranje ne mogu ništa promijeniti, a mogu nepotrebno i opasno zakomplicirati. Prošle su i sedamdesete, dolazi osamdeseta, umire Tito, a Jugoslavija ulazi u zadnje desetljeće svojeg postojanja.
Život na temeljima NOB-a
Mario odavno nije u vojsci, ali ni u Partiji. Ne zna se je li izbačen ili se zahvalio drugovima. Krajem 80-ih i početak 90-ih kriza u Jugoslaviji doseže vrhunac. Velikosrpska agresivna politika uz otvorenu podršku JNA započinje ratni vihor koji završava desecima tisuća mrtvih, milijunima raseljenih te uništenom hrvatskom privredom. Mariju se poput nestabilne kule od karata pred očima urušio čitav svijet.
Život posložen na temeljima NOB-a te vrijednostima bratstva i jedinstva, pravednosti i jednakosti više nije postojao. Mora da je pomislio kako su onomad, četrdesetih, za ideale poginule budale: njegovi suborci, crveni, pošteni komunisti, iskreni antifašisti. Nije mogao vjerovati da oni s kojima je ratovao pa službovao sada napadaju Hrvatsku. Umro je nedugo nakon početka rata, već 1991. Neke stvari bolje da nije vidio.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
