Tragovima prošlosti općine
Krvava povijest Kanfanara: Don Marko Juretić nasmrt premlaćen s vrećama pijeska
(Fotografija iz knjige Antona Medena)
Udruga za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci iz Kanfanara izdala je 2013. godine knjigu Antona Medena "Tragovima prošlosti općine Kanfanar". Knjiga ima zanimljiva poglavlja, pa ćemo se njoj vjerojatno opet vratiti.
Ovom prigodom prenosimo dva poglavlja iz Medenove knjige: Ubojstva i Marco Zelco.
UBOJSTVA U DVIGRADSKOJ OPĆINI IZ PISANIH DOKUMENATA
Pregledom u Knjigu umrlih u Župnom arhivu izvadio sam slučajeve ubojstava građana dvigradske općine. Vidljivo je da su se ubojstva dešavala vrlo često i da se nije baš bilo sigurno kretati, pogotovo u druge općine. Slučaj trostrukog ubojstva braće Popović iz Jurala je sigurno bila velika tragedija za tu obitelj. Iz pisanih dokumenata nije vidljivo da se spominju neki sudski procesi protiv ubojica ili da su se na račun toga dešavale odmazde. Više se slučajeva ubojstava spominje i u dokumentu Liber aniversariorum iz arhiva Porečke i Pulske biskupije, dok za ubijene svećenike u Razni spisi iz Arhiva župe Kanfanar.
Godine 1606. umro je u Dvigradu svećenik don Marko Tudisković od posljedice uboda nožem u bok. To se desilo u dvorištu zvanom Medina gdje je on stanovao. Sumnjičilo se kuću Bernardi, građane Dvigrada, s kojima je imao sudski spor oko crkvene zemlje Sv. Marije Magdalene (ponad Ladićevih krugi, porušena) na granici s Juralom.
Godine 1616. ubijen je u Dvigradu svećenik Don Marko Juretić. Noću kada se vraćao kući tijesnom ulicom blizu župne kuće gdje je stanovao, iz određenih je razloga bio napadnut od strane svojih neprijatelja i premlaćen s vrećama pijeska toliko da je za par dana, kako piše izvor, prešao u bolji život.
Godine 1633. ubijen je Tomas Glavinić na teritoriji Kringe, a isti je dan i pokopan.
Godine 1633. ubijen je Ioannes (drugi izvor Jursa) Albanese iz Jurala na teritoriju Kringe, a isti je dan i pokopan.
Godine 1654. ubijen (fu` moschetato) iz muškete Zvane Brajković zvani Veprinca u Svetvinčentu.
U drugoj polovici 17. st. ubijen je Mihael, sin Nikole Medena, na austrijskoj strani teritorij Kringe.
Godine 1706. ubijena su braća Mile, Zvane i Jure Popović iz Jurala. Napadnuti su u Rovinjskom Selu hicima iz puške kremenjače - arkebuzom (archibugiata), Zvane je prije smrti uspio dobiti sakrament pokore, dok su ostala dvojica ostala na mjestu mrtva. Njihova su tijela pokopana na groblju sv. Margarete u Juralu.
Godine 1706. ubijen je iz zasjede Marko Matohanca od Domice, a pokopan je u crkvi sv. Sofije.
Godine 1707. Toma Grabar ubijen je iz zasjede puškom kremenjačom - arkebuzom i pao mrtav bez da je dobio sakramente. Isti je dan napadnut i ubijen u polju Šime, od strane Šime Smrzlića, s mnogo uboda nožem. Obojica su pokopana isti dan na groblju sv. Marije od Lakuća.
Godine 1719. ubijen je iz zasjede Zvane sin pok. Vida Babana i pokopan na groblju sv. Antuna u Rovinjskom Selu.
Godine 1722. ubijen je Anton, sin Šime Banka, a pokopan je u sv. Sofiji.
Godine 1725. ubijen je Grgo, sin Zvana Marića, i pokopan u sv. Sofiji.
Godine 1730. ubijen je u noći Zvan, sin Štefana Krizmana, u 30., a pokopan je na groblju sv. Siksta
DON MARCO ZELCO ŽRTVA ILI MUČENIK?
Don Marco Zelco Višnjanac, svećenik koji je iz službe u Kašteliru poslan 1929. u Kanfanar. Prije nego li je došao u Kanfanar, a gotovo sve do kraja 1930. godine, imao je probleme i pritužbe na njegov rad od subrata svećenika Don Luigija dott. Brandolisea (poginuo za vrijeme bombardiranja Poreča od strane saveznika 1944.) iz župe Nova Vas, koji ga je mnogo klevetao, dok se on nastojao opravdati biskupu kako je sve to laž. U svom pismu Biskupijskom ordinarijatu i biskupu Trifunu doslovce piše: Zaista je bolno i neutješno za jednog jadnog svećenika izgubljenog mnogo puta usred teškoća koje bi bez pomoći Gospodina bile neprelazne, osjećajući se svako toliko provociranim i obasut lažima, kada sam osjećao da sam uvijek nastojao ne žaleći truda i ne ostavljajući ništa a da učinim uvijek, čak da me je i koštalo teških muka, vršiti svoju dužnost, čak i više nego svoju dužnost, za doći ususret svakoj potrebi jednog puka, u prvom redu onih duhovnih. Može se reći da me Gospodin možda hoće iskušati više nego ostale i neka bude, uostalom, učinjena Njegova Presveta volja.
Svoj premještaj u Kanfanar smatrao je kaznom upravo zbog toga što je bio klevetan, zbog čega je jako trpio. Biskup Trifun ga je hrabrio time da je on sada vikar te da ga je unaprijedio, a i preporučio mu je da, s obzirom na dvojezičnost u župi, poput njegovog prethodnika nastavi katekizam i molitve za djecu i odrasle vršiti dvojezično i tako zadovoljiti obje strane, ispunjavajući vrlo važnu zadaću liječnika duša. Međutim, on se toga nije držao te je čak izbrisao "ch" iz prezimena svog prethodnika don Andreticha napisanog na epigrafu na ulazu u staru sakristiju. Na ulazu je tako ostalo pisati Andreti, a umjesto CH napisano je Co kao canonico. Na nešto slično žalili su se i župljani u Kašteliru kada je imena na kipovima sv. Ćirila i Metoda, koji se smatraju slavenskim svecima, upisao Sv. Petra i Pavla. Za svoje je pro-talijansko djelovanje dobivao i godišnje novčane nagrade od 400 i 300 Lira, što mu se kao Talijanu i deklariranom fašistu jedino može zamjeriti.
Volio se družiti s ljudima, a ponekad je znao igrati boće ili pak karte u gostioni, što je možda bilo i neobično za jednog svećenika, ali je to nekim Kanfanarcima bilo simpatično te su ga bez obzira na sve mnogi zavoljeli.
Godine 1930., na dan Božića, kako doznajemo iz usmene predaje i dokumenata, u popodnevnoj misi dogodilo mu se nešto zaista nezamislivo. Tog se dana hostija u izloženoj monstranci (pokaznici) odjednom preobrazila u lice mučenog Isusa Krista s trnovom krunom na glavi. Sve što se je tada zbilo pisao je biskupu u Poreč. O Isusovom prikazanju u Kanfanaru pisale su sve tadašnje talijanske novine.
ČUDO U KANFANARU
Na Mali Vazam 1931. održala se u Kanfanaru velika svečanost povodom tog velikog euharistijskog čuda. Kroničar bilježi oko 10.000 hodočasnika iz čitave Istre, a svečanost je predvodio msgr. Trifun Pederzoli, porečki biskup. Taj je čudesni događaj potaknuo 1933. i održavanje Velikog euharistijskog diecezanskog kongresa te je održana svečana trodnevnica koja je počela u četvrtak na blagdan Tijelova. Bijela nedjelja bila je posebno svečana. Mise su se redale svakog sata od jutra u šest, a predvodili su ih razni svećenici iz 30-ak istarskih župa koje su sudjelovale u svečanosti koja je okupila u Kanfanaru dotad neviđeno mnoštvo vjernika. Na završnu procesiju stigao je zadarski biskup Codamo jer je naš bio bolestan. Biskup Codamo nije postojao u Zadru, ali je navodno postojao svećenik iz Rovinja.
U godinama Drugog sjetskog rata don Marco bio je na pomoći Kanfanarcima. Nijemci su u selu Kresini 1943. za odmazdu, nakon što su dvojica članova pokreta otpora ranili jednog njemačkog podoficira, sve seljane koje su našli zatvorili u jednu kuću i žive ih spalili, a nakon toga došli i u Kanfanar te počeli ubijati one na koje bi naišli.
Don Marco je tada neustrašivo istrčao pred Nijemce i, kako je znao njemački, uspio ih uvjeriti kako Kanfanarci s time nemaju ništa pa su prestali s ubijanjem.
Sigurno je tada spasio mnoge Kanfanarce. Nadalje, u veljači 1944., nakon jedne mise koju je imao u Baratu, vraćajući se preko Korenići, navodno mu je pristupio Ivan Motika s nekoliko domaćih antifašista s prijedlogom da pozove njemačku komandu i časnike talijanskih karabinjera u Kanfanaru na večeru u župni stan, gdje bi ih onda oni zaskočili i likvidirali. Na jednom Pazinskom memorijalu govorio je taj isti Ivan Matika da je on toga dana bio u Korenićima i pitao don Marca kako bi crkva i kler mogli pomoći u Narodnoj oslobodilačkoj borbi, što je sasvim oprečno od priče o likvidiranju Nijemaca i oficira talijanskih karabinjera, a zbog koje je don Marco idućeg dana bio obješen. Akteri nikada nisu javno iznijeli kako je sve to točno teklo, stoga je to ostala tajna.
Postoji više verzija o navodnoj uroti don Marca, kojega je netko prijavio karabinjerima, a oni dalje Nijemcima, da su mu pronašli jednu automatsku karabinu, dvije bombe i pištolj, po jednoj verziji, po drugoj zakopane u vrtu, pa u crkvi a postoji jedna čak i u crkvenom tornju. Službeno su kao glavni organizatori bili uhapšeni orguljaš Bacchia Otello i njegova djevojka Ondina Burić (bila je poznata po lijepom glasu i u crkvi je pjevala kao solista uz pratnju crkvenog zbora) kod koje je, navodno, bilo pronađeno to oružje, a koji se u kasnijim dokumentima pulske Questure više ne spominju kao optužen. Otella je nakon rata tražio po Trstu Motika, u želji da ga se likvidira kao neprijatelja naroda, što je vrlo neobično jer je bio službeno optužen za organiziranje likvidacije Nijemaca, ili je pak previše znao pa je trebao biti likvidiran kako se ne bi doznala prava istina. Sreća je njegova u nesreći bila, po pričanju njegove kćerke Enrice, da je već u travnju te iste godine završio u logoru Dachau kojega je preživio pa ga tamo nisu mogli pronaći. Tada je bilo uhapšeno oko 200 Kanfanaraca i odvedeno u Pulu, dio na prisilni rad oko Pule, a drugi u Njemačku. Uhapšeno je i sedam karabinjera i predano Nijemcima, zbog sumnje da su i oni bili umiješani.
Sve su to vrlo kontradiktorne istrage i svjedočenja tako da pravi uzrok don Marcove smrti možda nikada neće biti rasvijetljen. Vrlo je čudno što su mu antifašisti dali podići spomenik, jer je uistinu jedinstven slučaj da se jednom svećeniku i deklariranom fašistu od strane antifašista podiže spomenik.
Po kazivanju don Marcova roda iz Višnjana, od kojih su neki bili i kod mene, a koji su tražili informacije o njegovoj smrti, govorili su da je onaj tko je izdao don Marca Kanfanarac, a da su mu namjestili Titini.
MURVA SE OSUŠILA
U hladno jutro, dana 9. veljače 1944., polusvučenog su ga doveli na kanfanarski trg i podigli na pripremljeno mjesto za vješanje pod ladonju, sa čije je grane visio konop. Kako je puhao vjetar, njihao je konop, a jedan mu je Nijemac kolcem stavio konop bliže. Don Marco si je sam stavio omču oko vrata i sklopio ruke u molitvu prije nego li je bio obješen te je zatražio dozvolu da blagoslovi Kanfanar.
Zašto su ubili samo njega? Pa zato što nije htio odati imena svojih župljana i radije je on podnio smrt nego da strada netko drugi. Što su Kanfanarci tada učinili? Posakrivali su se u svoje kuće i prestrašeni žmirkali kroz svoje prozore te se nitko nije usudio ili ohrabrio doći vidjeti ga. Tri od presuđenih osam dana visio je na drvu, sve do dolaska biskupa Radossija koji je zamolio Nijemce da ga se skine i pokopa.
Dovedeno je pet pružnih radnika koji su ga skinuli i pokopali na mjesnom kanfanarskom groblju. Na ispraćaj mu nitko drugi nije došao. Te je godine osušila grana na kojoj je visio, a slijedeće i čitava ladonja. Koliko ima sličnosti u žrtvi don Marca sa Isusovom žrtvom i je li ona baš igra slučaja? Dakle, činio je za rata Kanfanarcima dobro, bio je izdan i nevin optužen, dao je sebe za spas Kanfanaraca i visio je tri dana na drvu, a svi su ga se na neki način odrekli.
Na njegovoj nadgrobnoj ploči piše mu zahvala Općine Kanfanar, današnji kanfanarski trg s pravom nosi njegovo ime, Savez boraca mu je podigao spomen ploču i bistu na kojoj mu se odaje priznanje, a uklesana mu je i zvijezda zbog koje je obješen, međutim nije mu uklesan križ za kojega je dao sebe. Koliko smo mu zahvalni što Kanfanar postoji? Hoće li ga se proglasiti blaženim ili ga se smatra još vijek, tko zna zbog čega, samo običnom žrtvom? Je li sve to samo igra slučaja ili je to dio Nečijeg plana?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
