POVIJESNA ULOGA

Borbeni duh narodne učiteljice Marije Kopitar iz Svetog Petra u Šumi koja je preživjela tri logora smrti: NE ŽELIM NIKUDA IZ RODNE ISTRE!

Fašisti su, nakon paljenja knjiga, prijetili paljenjem kuće Kopitarovih - učinili su to nacisti 1943. * Za njenog strica Šimu Kurelića, gradonačelnika Pazina, protjeranog na Sardiniju, zauzeo se Matko Laginja * S dvije kćerke, Marijom i Šteficom, otišla je u partizane * Buntovni pozdrav Istrana predala je Vladimiru Nazoru, predsjedniku ZAVNOH-a u Otočcu

| Autor: Ratko RADOŠEVIĆ


Marija Kopitar rođena je u Pazinu 6. svibnja 1899. godine. Majka joj je umrla kad je imala sedam godina, stariji brat devet, a mlađi četiri. Potječe iz poznate obitelji Kurelić koja je čuvala nacionalni ponos. Dolaskom fašista na vlast, mnogi njeni rođaci otišli su u državu SHS, kasnije Kraljevinu Jugoslaviju.

Nakon majčine smrti, skrbnik je postao Šime Kurelić, odvjetnik i gradonačelnik Pazina, poznati istarski borac za narodna prava. Marija je najprije otišla Matiji, drugom stricu, župniku u Buzetu, gdje postaje đak u novoj školskoj zgradi na Fontani otvorenoj 1910. godine. Sa stricem potom odlazi u Hum, a zatim u Pazin gdje je završila učiteljsku školu 1918. godine. Brat joj je učiteljsku školu završio u Kastvu.

Marija je bila svjedok skidanja hrvatske zastave nakon talijanske okupacije početkom studenoga te godine. Dogodilo se to pred stricem Šimom koji je potom interniran na Sardiniju.

Dr. Matko Laginja,   povjerenik za Istru u Zagrebu, pisao je 4. veljače 1919. Ministru predsjedniku u Beograd. Moli ga da bez odgode poduzme potrebne korake kako bi se popravila šteta koju su počinile "okupacione vlasti talijanske u Istri" protiv Šime Kurelića u Pazinu. Laginja napominje da je Kurelić bio narodni zastupnik u Istarskom saboru, da je u Pazinu uhapšen 25. siječnja, a dva dana kasnije "odveden okovan iz Pazina u Trst i tamo smješten u zatvore kod Jezuita".

Učiteljica u Humu

Marija se udala 1921. godine za Valentina Kopitara iz poznate obitelji rodoljuba. Fašisti su nasilno danju i noću ulazili u njihovu kuću u Sv. Petru u Šumi, u kojoj su bile trgovina, gostionica i pošta. Tražili su pršut i piće. Prijetili su da će kuću zapaliti i dignuti u zrak. Učinili su to nacisti 4. listopada 1943. u najkrvavijem pokolju u istarskoj povijesti.

"Fašisti su pršut naboli na bajunetu i prisilili Valentina i njegovog brata da ga jedu nakon što ga je već žvakao jedan od njih. Na kući su izvjesili svoju zastavu, koju je potom netko iz protesta rastrgao i zapalio", dio je Marijina sjećanja na to zloglasno doba. Ispričala je to publicisti Boži Jakovljeviću.

Uslijedili su i drugi teški događaji: Valentin je umro 1929. godine od posljedica maltretiranja. Marija je tako ostala sama s kćerkama Marijom i Šteficom. Kći Marija je učiteljsku školu završila u Zadru, Štefica u Puli. Na nagovor Talijana da odseli u Jugoslaviju, majka Marija je odlučno odgovarala: "Ne želim nikuda iz rodne Istre!" Nije htjela ni da je premjeste u druge krajeve Italije.

Jakovljević je o Marijinom hrabrom i teškom životnom putu, nakon dugih razgovora s njom, objavio više tekstova, između ostalog u časopisu "Istra" 1982. godine, te u knjizi "Iz prošlosti hrvatskog školstva u Istri" (Račice, 2006.). Šime Kurelić je zbog zlostavljanja i malarije obolio u internaciji, te se bolestan vratio kući. Umro je u Trstu, a sahranjen je u Voloskom. I ta je obiteljska tragedija utjecala na životni put Marije Kopitar, na njen borbeni, nepokoreni duh, upravo kao i nepokoreni duh voljene Istre.

Marija Kopitar među sudionicima 20. godišnjice zasjedanja ZAVNOH-a (Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

Nakon Huma, Marija je učiteljica u Sv. Petru u Šumi, gdje je bila svjedok paljenja knjiga pred školskom zgradom. Hrvatske se škole zatvaraju 1923. nakon Gentileove reforme, a početkom 1925. uvodi se nastava samo na talijanskom jeziku. Hrvatski učitelji šalju se u internaciju. Fašisti nasilno mijenjaju imena: Krajcar Danica postala je tako Craizer Diana, Macuka Dušan postaje Mazzucca Duscian...

Zajedno s Ljudmilom Vodinelić, poznatom narodnom učiteljicom iz Ližnjana koja je u to vrijeme službovala u Hekima, organizirala je dopremu iz Trsta paketa hrvatskih knjiga koje su tajno dijelile omladini i ostalim mještanima. Marijina učenica Slavica Pamić, udata Cvjetković, ispričala je Jakovljeviću da su one za vrijeme najvećeg uspona fašizma, 1938. i 1939. godine, okupile svoje đake na ljetovanju u stanu Vodinelić u Ližnjanu. "Tu smo boravile desetak dana i nakon kupanja i sunčanja održavali kružoke. Na tim sastancima prvi put sam čula za Šenou i Kumičića, Cara Emina i Spinčića… Bilo nas je desetak učenika gimnazije ili učiteljskih škola i nekoliko mladih Istrana koji su se školovali u Jugoslaviji". Sastanke je vodila i Ljudmilina sestra Marija.

Kćerke s majkom u partizane

O Marijinoj hrabrosti govori i podatak da je ona 1942. osnovala prvi narodnooslobodilački odbor u Sv. Petru u Šumi. Bila je njegov predsjednik. Ljubo Drndić, jedan od organizatora narodnog ustanka u Istri, istaknuo je u svojoj knjizi "Oružje i sloboda Istre", tiskanoj 1978., da je od posebnog značaja za narodnooslobodilački pokret u tom kraju bio njegov susret s Marijom Kopitar. Upoznali su se u Pazinu u fotografskoj radnji Ninice Gortan, njene prijateljice iz djetinjstva. Čvrstu suradnju posebno je uspostavila i s pazinskom obitelji Rainer, čijih je svih šest članova sudjelovalo u NOB-u.

(Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

Iz Svetog Petra u Šumi prije kapitulacije Italije deset je boraca otišlo u partizane, s njima i Marija i njene dvije kćerke, Marija i Štefica (Silva).Učinile su to 8. kolovoza nakon dolaska Marije Marečić iz Marečića. Majka Marija i Štefica uspjele su preći granicu. Majka je prespavala u Drenovi, a sutradan se pridružila partizanima. Upoznala je tako učitelja Pavletića iz Tinjana, dječaka Mihu Debeljuha, Dušu Rakovac... Nakon dva-tri dana hoda u koloni stigla je na odredište gdje su je u jednoj baraci dočekali Ante Drndić, Vid Švalba, Olga Ban, Slavica Fran i drugi.

Povjeren joj je zadatak da predsjedniku ZAVNOH-a, pjesniku Vladimiru Nazoru, preda borbenu poruku Istrana.

Broj 69595 i crveni trokut

Mariju su fašisti uhapsili u Foškićima 15. listopada 1943. Prije toga, za vrijeme Rommelove ofanzive, u selo su upali Nijemci. Ubili su dva muškarca, ostale odveli u Pazin, na odlasku zapalili selo. U pazinskom zatvoru pod prijetnjom strijeljanjem tražili su da oda gdje su joj kćerke. Nakon mjesec dana zatvorenici su odveženi autobusima u Pulu, odmah zatim željeznicom u zatvor u Beč, potom u logor Dachau kod Munchena. U njenoj grupi bilo je 11 žena. Samo su se tri vratile kući nakon rata: Marija Majcan, Vanda Milotić i Marija Kopitar. U Dachau su ostali muškarci, a žene nakon 15 dana transportirane u Auschwitz. Tetoviran joj je broj 69595 i crveni trokut, što je bio znak političkog zatvorenika. Osjećao se smrad leševa koji su kamionima prevažani u krematorij. O boravku u tom logoru svjedočila je i Zora Dabić.

Otvorena grobnica puna leševa zatočenika logora Bergen-Belsen (Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

"Tamo sam upoznala učiteljicu Mariju Kopitar. To je osoba koju sam najviše voljela u svom životu. Kruh se dijelio na pet dijelova. Svi su grabili veći komad, a ona je uvijek čekala zadnji. Često je ostajala bez kruha. Kad smo putovale, uporno me molila da je ostavim neka umre. Nisam je htjela ostaviti".

Taj je logor preživjela i Marija Vodinelić, Ljudmilina sestra. Ona je pretkraj 1938. godine brzojavno otpuštena s posla učiteljice jer je tajno dijelila hrvatske knjige u Ripendi na Labinštini.

Među leševima

Bježeći pred sovjetskom armijom, nacisti su zatvorenike u kolonama, među njima je bila i Kopitar, 18. siječnja 1945. poslali prema zapadu. Uz cestu je bilo mnogo leševa. Marija je Jakovljeviću ispričala da su u Bergen-Belsen žene stigle kao živi leševi. - Pala sam iznemogla, a kada se približio vojnik s puškom da me ubije, mlada Koviljka Kecman iz sela Bukovača kraj Bosanskog Petrovca smogla je snage da me   podigne. Tako me spasila, rekla je.

Žene iz njene barake kažnjene su već prvog dana nakon dolaska u logor. Ispred barake morale su klečati u blatu, u uzdignutim rukama držati kamen. Nadzornice bi bičevale one koje to nisu mogle. Iz ležaja su morale izvaditi slamu i bez pokrivača spavati zimi na daskama. "Kraj logora dočekala sam među leševima", rekla je Marija. I ona je oboljela od tifusa.

(Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

Bergen-Belsen je najprije bio logor za ratne zarobljenike otvoren 1940. godine. Najgore su stradali Rusi – umrlo ih je nekoliko desetina tisuća. Englezi i Kanađani su 15. travnja 1945. godine oslobodili 60.000 logoraša. Procjena je da je samo u nekoliko mjeseci prije oslobođenja od tifusa umrlo 35.000 zatočenika.

Kopitar se u Istru vratila 25. kolovoza 1945. Liječila se i oporavljala u Velom Lošinju. Raspoređena je kao učiteljica u osnovnu školu Podmurvice u Rijeci, gdje je bila do kraja travnja 1947. Nakon rada u Prosvjetnom odjelu Oblasnog NO-a za Istru, školske godine 1949./50. bila je učiteljica u osnovnoj školi Veli Vrh u Puli, a iduće školske godine učiteljica na Brijunima, gdje je jedan od njenih đaka bio Mišo Broz, Titov sin.

Nakon umirovljenja 1951. živjela je kod kćeri, Marije Cetina u Puli, a najviše kod Štefice-Silve Štefan u Rijeci, gdje je umrla 1. siječnja 1978. godine.

PRVI PUT U JAVNOSTI:   Fotografija s povijesnog skupa o priključenju Istre matici domovini 25. i 26. rujna 1943. u Pazinu

Povijesno zasjedanje Pokrajinskog sabora za Istru održano je u Pazinu 25. i 26. rujna 1943. kada je objavljen proglas Privremenog pokrajinskog izvršnog narodnooslobodilačkog odbora Istre   u povodu priključenja Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Prvi od devet zaključaka glasi: „Ukidaju se svi oni talijanski fašistički zakoni, koji su bilo politički bilo socijalno ekonomski imali za cilj odnarođavanje i upropaštavanje našeg naroda".

Fotografiju je Snimila Ninica Gortan, koja je u to vrijeme imala fotografsku radnju u Pazinu. Fotografija je nedavno pronađena u Rijeci  (Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

Proglas je potpisalo 28 članova Izvršnog odbora Privremenog pokrajinskog NOO za Istru, među njima i Marija koja je trebala   voditi prosvjetu i kulturu. Predsjedništvo su činili Joakim Rakovac, Vjekoslav Stranić i Ante Cerovac. Marija je izabrana, zajedno s još sedam drugova, za vijećnika ZAVNOH-a. No, zasjedanju u Plaškom od 12. do 15. listopada nije mogla prisustvovati jer se početkom tog mjeseca na Istru obrušila Rommelova ofanziva.

U Plaškom je šest Istrana izabrano u AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), a jedan od dva zamjenika bila je Marija Kopitar. Ona je bila i članica glavnog odbora AFŽ-a Jugoslavije (Antifašistička fronta žena).

"Nepokorena Istra drugu Vladimiru Nazoru"

Početak poruke pod tim naslovom, objavljene u prvom broju Glasa Istre u kolovozu 1943., glasi: "Naša Istra već dvadeset pet godina podnosi teške lance fašističkog terora. Tučena je, ponižavana, pljačkana i namučena. Ali kroz teška iskušenja i patnje narod nije klonuo… Druže Vladimiru Nazoru, Istra te nije zaboravila. Ostavio si miran i udoban život i otišao putem koji vodi k slobodi. Ostao si vjeran svome narodu. Znaj da istarski junak Veli Jože, o kome si ti rado pisao, ne spava više…Istra ti šalje svoj vatreni borbeni pozdrav. Istra te smatra svojim pjesnikom i sluša tvoj glas, glas poštenog i istaknutog rodoljuba, glas našeg pjesnika slobode. Vladimira Nazora!

Tekst završava Nazorovim stihovima "…O Istro, grano odsječena, vežem te za srce svoje baš u ovaj čas".

Vladimir Nazor u partizanima (Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

Hitler: Silom ugušiti komunistički pokret u Istri

Nakon kapitulacije fašističke Italije u Istri je izbio općenarodni ustanak. Nijemci su strahovali od anglo-američkog iskrcavanja u Istri kao što se dogodilo u južnoj Italiji. Erwin Rommel u Africi je dobio nadimak Pustinjska lisica jer se jedno vrijeme uspješno suprotstavljao britanskim snagama, ali u Istri njegovo se ime vezuje uz vuka.   Alfred Jodl, načelnik Operativnog štaba Wermachta, poručio je Rommelu, zapovjedniku Grupe armija B sa sjedištem u talijanskom gradu Belluno, da je Fuhrer naredio da se komunistički pokret u Istri uguši bezobzirnom grubošću i pobunjenici istrijebe.

   Njemačka vrhovna komanda je objavila da su pri čišćenju poluotoka Istre neprijateljske bande imale 4.000 mrtvih, 6.500 zarobljenih, zapaljeno je i razrušeno nekoliko stotina stambenih i gospodarskih zgrada   (Herman Buršić, "Od ropstva do slobode 1918-1945", Pula 2011.)  

SUSRET S PREDSJEDNIKOM ZAVNOH-a U OTOČCU Nazor Mariji: Mnogo će krvi poteći do slobode

Nakon objavljivanja   Drndićevog feljtona "Oružje i sloboda Istre" u "Glasu Istre" i "Novom listu" 1971. godine, javila se i Marija Kopitar da bi iznijela svoja sjećanja na susret s pjesnikom Vladimirom Nazorom, predsjednikom Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske (ZAVNOH) u Otočcu početkom rujna 1943. godine.

"Našla sam ga u maloj sobici sa skromnih namještajem: stol, stolica, krevet. Na stolu je bilo mnogo spisa i knjiga. Pitao me je odakle sam. Kad sam rekla da sam iz Pazina, promijenio je izraz lica. Interesirao se za sve osobe koje je poznavao tokom službovanja u Pazinu na hrvatskoj gimnaziji. Pročitao je poruku Istrana koju sam mu predala i dao mi je adresu za smještaj. Rekao mi je da sutradan ponovo svratim k njemu. Na stolu sam primijetila knjigu "Veli Jože". Uputio me na Prosvjetni odjel gdje su me zaposlili. Ovdje sam dočekala kapitulaciju Italije.

Marija Kopitar, sudionik donošenja povijesnih odluka o sjedinjenju Istre s maticom domovinom (Fotografije iz arhiva Slavena Cetine)

Stalno sam mislila na Istru i odlučila se na povratak. Pošla sam drugu Nazoru da se oprostim. Rekao je da me shvaća. Poslao je pozdrave gradu Pazinu i Istri, dodajući: "Sestro, ti misliš da je Istra sada oslobođena, ne, još nije. Mnogo će krvi poteći do te slobode".

Kad je Prvi svjetski rat završio, također smo se veselili da je Istra oslobođena. Stric Kurelić, tada gradonačelnik, rekao nam je: "Ne veselite se, jer Istra nije još oslobođena", kazala je Kopitar.

Marija je iz Otočca krenula pješke u rodni kraj. U Senju je doživjela slavlje nakon kapitulacije fašističke Italije. Talijanski vojnici bacali su oružje vraćajući se kući. U Zarečju je srela Joakima Rakovca. Tri sestre Slavčić šile su zastave za predstojeću proslavu sjedinjena. Za vrijeme zloglasne Rommelove ofanzive, početkom listopada, kćerke Slavčić i majka ubijene su pokraj kuće, otac im je umro u logoru Dachau. Od ove obitelji ostala je samo jedno dijete - djevojčica. Marija se sa svojim kćerkama sastala u Pazinu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini