Čita(j)mo Istru
Mussolinijevi sljedbenici u Puli bacili bombu u dvorište protestantske crkve
(Arhiva Glasa Istre)
List za pouku, gospodarstvo i politiku istarskog naroda. Ima slogan što ga je rabila Naša sloga: Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.
List izlazi svakoga četvrtka navečer, a svakog drugog četvrtka literarni prilog Mladi Istranin.
Tjednik na naslovnici objavljuje prilog Rapallo, prigodom pete godišnjice potpisivanja ugovora između Italije i Jugoslavije.
"Kojih petnaest dana iza sklopljena ugovora u Rapallu, sastao se rimski Parlament da taj ugovor potvrdi. Tom zgodom izrečeni su sjajni govori od prvih italijanskih državnika": u novoj državi Hrvati i Slovenci moći će se razvijati slobodno, nitko neće dirati ni u njihov jezik ni u njihove kulturne tekovine, moći će i dalje živjeti po svojim običajima, i tako redom. Nepotpisani autor zaključuje: "Šteta što i praksa nije bila tako lijepa. Ona je jednim potezom precrtala sve što su 29. novembra 1920. italijanski parlamentarci govorili i obećali u ime italijanskog naroda. Taj potez je povukao bivši ministar Gentile".
OTKRIVENA ZAVJERA PROTIV MUSSOLINIJA
Glavna tema je ipak osujećen atentat na ministra Benita Mussolinija. Na vrijeme je otkrivena zavjera protiv ministra Mussolina, 5. studenoga 1925. U nemirima provaljeno je u uredništvo Edinosti i Istarske Riječi, opustošene su redakcije, oštećeni strojevi.
Zato je ovaj broj, 12. studenoga, izašao na samo dvije stranice, bez priloga. Opustošene su uredničke prostorije, u napadu na Edinost uništeni su rukopisi, pa "zbog tehničkih poteškoća nije bilo moguće izdati list u većem formatu s prilogom", obavijestilo je uredništvo čitatelje.
U neredima napadnut je i ruski konzulat u Trstu, Prosvjednici su tražili da izvjese zastavu u čast Mussolinijeva spasa, a kada su izvjesili crveni sovjetski stijeg, još je više razdražilo fašiste. Došlo je i do oružanog sukoba.
Povodom otkrića atentata na Mussolinija došlo je do demonstracija i u Puli. Rulja fašista provalila je u stanove nekih političara i posve ih uništila. Provalili su i demolirali kancelariju bivšeg poslanika De Bertia, opustošili stan pastora Gittia, te izbili suca Geracea. Osim toga bacili su bombu u dvorište protestantske crkve.
Sva štampa u Jugoslaviji jedinstveno je osudila opustošenje tiskare i uredništva Edinosti i Istarske Riječi.
Što su rekli fašistički krugovi u Trstu? Popolo di Treste u broju od 7. studenoga među inim piše: "Živo smo obžalili izgrede koji su se dogodili, ali razumijemo da u masi naroda mogu da se nađu i skupine koje u svojoj uzbuđenosti prelaze granice".
Stanovništvo Rima bilo je ogorčeno zavjerom protiv Mussolija. Očekivali su da se pojavi, a kada se pojavio na balkonu, uslijedile su ovacije. "Zahvaljujem ti, narode rimski, na ovoj dirljivoj i bratskoj manifestaciji simpatije. U tvom uzviku je tvoja duša. U tvojoj strasti je tvoje osjećanje discipline. Ti osjećaš: da sam ja pogođen na ovom balkonu, bio bi pogođen sluga italijanskog naroda, a ne neki tiranin", rekao je okupljenom puku Duce te pokupio buran pljesak.
PRVI ATENTAT NA MUSSOLINIJA
U relativno kratkom vremenskom razdoblju bilo je nekoliko pokušaja atentata na fašističkog talijanskog vođu Benita Mussolinija. Svi ti pokušaji bili su neuspješni.
Godine 1925. dogodio se jedan od pokušaja atentata na Mussolinija. Glavni akter bio je Tito Zaniboni, koji je planirao upucati fašističkog ducea. Lijevo orijentirani političar i navodno slobodni zidar, Zaniboni se pripremao za svoj čin 4. studenog 1925. Odvezao se u novom automobilu Lancia Lambda, gdje je nosio spremno oružje, a to je bila puška Steyer. Meta njegova atentata trebao je biti talijanski premijer Mussolini, koji je bio na dužnosti premijera od 1922. godine. Zaniboni je bio uvjeren u veliku opasnost koja zemlji prijeti od strane fašista. Također je otkrio da talijanski socijalisti nisu u stanju učinkovito se oduprijeti nadolazećoj desničarskoj diktaturi, te je stoga odlučio djelovati samostalno.
Atentat je bio prilično temeljito isplaniran, a Mussolini je trebao biti ubijen tijekom proslave talijanske pobjede u Prvom svjetskom ratu, kada bi Mussolini ušao na balkon palače zvane Palazzo Chigi. Tito Zaniboni trebao je pucati, sakrivši svoju Steyerovu pušku u futrolu za kišobran i, nezapaženo od ikoga, ušavši u obližnji hotel gdje je bila pripremljena soba pod lažnim imenom. Radi veće tajnosti, obrijao je brkove prije dolaska.
Međutim, akcija nije išla onako kako su se atentatori nadali, jer Zaniboni nije imao ni vremena naciljati Mussolinija. Policija je provalila u sobu tri sata prije planiranog atentata, uhitila Zanibonija i nakon kratkog vremena uspjela pronaći ostale zavjerenike. Vjerojatno najpoznatiji od ostalih zavjerenika bio je general Luigi Capello. Svi zavjerenici optuženi su za pokušaj ubojstva premijera i za pobunu protiv države. Tijekom istrage također se pokazalo da je novac za Zanibonija navodno došao od čehoslovačkih socijaldemokrata, koji su trebali osigurati oko tristo tisuća franaka.
Zaniboni je završio u zatvoru, ali suđenje je uslijedilo tek nakon dvije godine - 1927. Osuđen je na trideset godina zatvora, a 1941. godine kazna mu je preinačena u progonstvo.
DISONANTNO O NACIONALNIM MANJINAMA
Od međunarodnih zbivanja, Istarska Riječ izvješćuje o svršetku XXIII. Interparlamentarne konferencije što je održana u Washingtonu, a zaključna sjednica u Ottawi (Kanada). Tema je bila zaštita nacionalnih manjina. Ta je sjednica završena burno i bučno.
Sjednicu je otvorio predsjednik kanadske grupe interparlamentarne unije, senator Belcourt, koji je poželio da sjednica završi uspješno. To se nije dogodilo. Njemački nacionalni poslanik g. Tinzla žestoko je napao talijansku politiku prema nacionalnim manjinama u Italiji. Odgovoreno mu je da je Italija država koja nema ni 5 posto neitalijanskog elementa: svi građani Italije imaju ista prava.
Interesantna je bila izjava engleskog poslanika, konzervativca Boothbyja, koji je rekao da se pitanje nacionalnih manjina neće riješiti nikakvim konferencijama. Treba se ugledati, veli, u Škote koji su najpraktičnije (!) riješili svoje manjinsko pitanje. Oni su jednostavno primili engleski jezik i danas zajedno s Englezima surađuju na veličini engleskog carstva.
Češki Nijemac g. dr. Medinger tražio je reviziju mirovnih ugovora. Odgovorio mu je češki senator dr. Brabec da je napad nepravedan i tendenciozan. Češka država dala je svojim manjinama ista politička, ekonomska i kulturna prava kao i Česima.
Mađar dr. Lukasc izjavio je da Mađari nemaju nikakve vjere u Društvo Naroda, jer sve primjedbe nacionalnih manjina idu u koš. On je zatražio pravo svakom članu Društva naroda da sazove anketu o stanju manjina u izvjesnoj zemlji.
Zanimljivo, Franina i Jurina ne raspravljaju o domaćim temama, već o Koreji.
UKRATKO
ROĐENDAN KRALJA EMANUELA III. Cijela Italija proslavila je 11. studenoga 57. rođendan kralja Viktora Emanuela III. Istarska Riječ piše da je kraljev rođendan proslavio i naš narod, koji u njemu "gleda pravog vladara demokratskog predstavnika države. Namnogaja ljeta!"
IZGORJELA TRI ČOVJEKA, DVA VOLA I PAS. U Bosni se dogodila strašna nesreća. Tri težaka orali su njivu, daleko od sela. Kad su sve poorali već je noć pala. Da bi sutra rano bili na poslu, nisu se vratili kući, već su se zaklonili u kolibu pokrivenu slamom. Nalože vatru i zaspu. U to je počeo puhati jak vjetar koji natjera iskre na slamnati krov. On se zapali i u tili čas plane čitava koliba. Sutradan su seljaci zatekli svu trojicu u pepelu, a tako isto i dva vola i psa.
KNJIGA DJEČJI SAMORAD. Ližnjanac, učitelj u Kraljevici, izdao je podagošku knjigu Dječji Samorad. Istarska Riječ preporučuje istarskim seljacima da što više naručuju tu knjigu.
NOVI KALENDAR U TURSKOJ. Turci su brojili godine od Muhamedova bijega iz Medine u Meku. Sada je posebna komisija preuredila turski kalendar i donijela odluku da se u Turskoj uvodi gregorijanski kalendar. Po svemu izgleda da Turci hoće da se u svemu približe ostalim naprednim narodima.
LIGA NARODA
Liga naroda (Društvo naroda), međunarodna organizacija za osiguranje mira i jačanje međunarodne suradnje, osnovana je na poticaj američkog predsjednika W. Wilsona nakon Prvog svjetskog rata sa sjedištem u Ženevi. Temeljni propis Lige bio je Pakt donesen na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu 28. travnja 1919., koji je zatim unesen u mirovne ugovore zaključene 1919./20. Njime su države članice bile obvezne poštovati neovisnost i teritorijalnu cjelovitost svake članice te, prije pribjegavanja ratu, pokušati diplomatskim sredstvima mirno riješiti sporove.
Rat je bio zabranjen pod određenim okolnostima, ali ta zabrana nije bila apsolutna. Bili su predviđeni slučajevi zajedničke akcije prema remetitelju mira, koje su trebale imati oblik gospodarskih sankcija ili, kada one ne bi bile dovoljne, vojne intervencije. Tijela Lige bila su: skupština svih članica, u kojoj je svaka imala jedan glas; vijeće, u kojem su određene velike države (Francuska, Italija, Japan, Velika Britanija, poslije Njemačka i Sovjetski Savez) imale stalno mjesto, a ostale su dolazile u vijeće izborom u skupštini na 3 godine (isprva 4, pa 6, i poslije 9 nestalnih mjesta); tajništvo.
Uz ta glavna tijela postojalo je i više pomoćnih tijela i organizama:) pravnog ili političkog karaktera – Stalni sud međunarodne pravde, Stalna komisija za mandate, Odbor Vijeća Lige za manjine, Komisija za vojna pitanja i pitanja razoružanja itd.; socijalnog ili gospodarskog karaktera – Međunarodna organizacija rada, Zdravstvena organizacija, Ekonomsko-financijska organizacija, Organizacija za promet i tranzit, Organizacija za intelektualnu suradnju, itd.
Isprva je Liga naroda imala 42 članice, no taj se broj povećavao pristupanjem novih članica, među kojima su bile Njemačka (1926.) i Sovjetski Savez (1934.); ukupno su 63 države bile članice Lige naroda.
U početku je imala neke uspjehe u stišavanju manjih sukoba i sprječavanju lokalnih ratova te u međunarodnoj suradnji, ali je ubrzo postala sredstvo politike velikih, pa i nekih drugih država.
Slaba već u početku, jer joj neke velike države nisu pripadale (SAD nije nikada pristupio, a SSSR tek u doba njezina slabljenja), ona nije mogla spriječiti pokušaje imperijalizma u Aziji (upad Japana u Mandžuriju 1931), Africi (talijanski napad na Etiopiju 1935.) i u samoj Europi (Njemačka prema Austriji i Čehoslovačkoj, Italija prema Albaniji).
Uoči Drugog svjetskog rata Japan, Njemačka i Italija otkazale su članstvo, a SSSR je 1939. bio isključen. Isto tako istupile su i neke latinskoameričke države, a neke europske države proglasile su neutralnost (Švicarska, Belgija). Zbog političkog neuspjeha Liga naroda nije nakon Drugog svjetskog rata bila obnovljena (faktički je prestala postojati već 1939., a formalno je likvidirana 1946.), već je umjesto nje osnovana nova organizacija, Ujedinjeni narodi. (Hrvatska enciklopedija)
Rapalski ugovor, sporazum koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, nakon pregovora koji su počeli 9. studenog. Njime su bile određene međusobne granice tih država, bilo je dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca.
Kako bi pridobile Italiju na svoju stranu u Prvom svjetskom ratu, Francuska, Rusija i Velika Britanija tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. obećale su Italiji Istru i veći dio Dalmacije. Pri kraju rata, prema sporazumu o primirju između Austro-Ugarske i Italije, austro-ugarska se vojska povlači i istog dana, 4. studenog 1918., talijanska vojska okupira Istru, Zadar, Šibenik, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919. - 1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni, od Italije 1918.okupirani Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.
Italija je ugovorom zadržala većinu teritorija koje je od 1918. okupirala - Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Unatoč tome, Rapalsko rješenje jadranskoga pitanja za Mussolinijevu Italiju predstavljalo je diplomatski poraz u odnosu na odredbe Londonskoga ugovora (1915.)[ Tako je u Italiji nastao mit o "osakaćenom miru", jer osim Zadra, Italija u Rapalu nije dobila veći dio kontinentalne Dalmacije koji joj je bio obećan. Također Rapalskim ugovorom Italija je 1921. morala napustiti Šibenik, kog je 1918. također okupirala. U tome smislu kasniji Rimski ugovori s NDH, za službenu Italiju su značili ispravljanje "nepravde" iz Rapalskoga ugovora i svojevrsno ostvarenje Londonskoga ugovora.
Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Područja koja je Hrvatska izgubila tim ugovorom vraćena su joj nakon pada Italije 1943. godine u Drugom svjetskom ratu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
