Istra je u studenom 1991. godine izgledala gotovo isto kao danas, izuzev možda samo količine straha i neizvjesnosti. Na kocki je, i tada i sada, bio ljudski život. Onomad zbog realne opasnosti od razaranja grada od strane već krnje JNA-a, koja je na Muzilu držala svoju bačvu baruta kao glavni adut u zastrašivanju pučanstva, a sada zbog pandemije koja, iako nevidljiva i djelomično pod kontrolom, itekako uzima nedužne živote. Svaki dan. I ne bira.

Mjesto radnje danas - pulska bolnica i odjel infektologije, tada - Muzil i pregovarački stolovi Armije i civilne vlasti. Ulice su prazne kao i sada. Miris virusa zamijenio je tadašnji miris baruta. Nepovjerenje i tjeskoba razaraju mentalno zdravlje, iako čovjek to ne može sebi uvijek priznati. I tada prije 30 godina zaziralo se od sudjelovanja u događanjima, nije bilo velikih okupljanja, izbjegavalo se izlaziti noću, a druženje se svodilo na sramežljiva veselja unutar topline domova. Tada je središnja tema gotovo svih ćakulanja bio rat, a danas je to pandemija.

Ipak, ono što je tada bilo mnogostruko ružnije ratne su strahote koje su već započele u drugim dijelovima
Hrvatske, gdje padaju granate, stradavaju vojnici i civili. Vukovar je bio pod opsadom. Ta su zbivanja nas, na
svu sreću, zaobišla, pa su ih Istrijani gledali samo na televiziji i čitali o njima u Glasu Istre. No, tko je
mogao znati da pucanje i razaranje neće dostići i najzapadniji dio zemlje? Strah je definitivno bio glavni lik i
nepozvani gost u svakom domu diljem Hrvatske. Hoće li Armija iz vojnog grada otići bez veće tragedije, u studenom 1991. godine još se nije znalo.

Teške i dramatične pregovore s vojnim zapovjednicima JNA o povlačenju jugovojske iz Istre, prvo s Vladimirom Barovićem koji je kasnije počinio samoubojstvo, a potom s tvrđim oficirom Dušanom Rakićem, vodili su tadašnji predstavnici civilne vlasti, gradonačelnik Luciano Delbianco, predsjednik Izvršnog vijeća Igor Štoković, a u stožeru su bili Atilio Radolović i Radovan Juričić, danas svi pokojni. Također, ključnu ulogu odigrao je tada i načelnik pulske policije Branko Kijurko.

U pulskim je vojnim objektima u tom trenutku ležalo nekoliko kilotona eksplozivnih sredstava, milijuni litara kerozina i bezbroj komada oružja. Grad je uslijed nekoliko eventualnih nesporazuma i par krivih naredbi mogao u kratko vrijeme biti sravnjen sa zemljom.

No, JNA se ubrzo spakirala i počela mirno odlaziti u konvojima. U listopadu 1991. godine iz Istre je otišlo pola vojnika i ratne tehnike JNA. Iako skladišta streljiva i dalje ostaju opasnost, vojska odlazi kopnom, morem i zrakom uglavnom prema Crnoj Gori. Nakon silnih napetosti, noćnih pucnjava, zamračenja i zračnih uzbuna u studenom i prosincu, JNA je u cijelosti napustila Pulu i Istru 16. prosinca 1991. godine.

Mnogi su Istrijani bili na ratištima, dok su njihove obitelji ostale kod kuće. Iako nismo bili izravno zahvaćeni ratom, dali smo svoj veliki doprinos. Odaziv na bojišnicu iz Istre bio je najveći u Hrvatskoj, što danas ističe i
državni vrh. Primjerice, naša 119. brigada nije imala repova niti jednu mrlju te je po tome primjer ostalima.
Također, Istra je u to vrijeme prihvatila velik broj prognanika i izbjeglica od kojih su mnogi i nakon rata
ostali i na Poluotoku našli svoji novi dom.

Istražujući po arhivi Glasa Istre, u potrazi smo za knjižurinom koja sadrži arhivu cijelog jednog mjeseca. Znamo što tražimo - referentni studeni 1991. godine. Zanima nas koja su bila ključna zbivanja u tom periodu i kako je Glas izvještavao o ratnom Vukovaru i o njegovom padu.

Već drugog dana studenog piše se o zračnim napadima na Gospić, žestokim borbama za Saborsko na ogulinskom ratištu, dok je istodobno na vukovarskom području odbačen napad topovima i tenkovima, koji je potpomogla pješadija JNA, na Bogdanovce. Hrvatska vojska tada je uništila pet tenkova. U Sisku i Šibeniku zbile su se uobičajene razmjene zarobljenika, dok se u cijeloj zemlji počinju izrađivati prve hrvatske domovnice, osobne iskaznice, putovnice, registracija automobila, te vozačke i prometne dozvole.

S druge strane, ludilo rata nagnalo je mnoge na iskorištavanje stanja, pa je samo u Zagrebu tih dana zabilježeno više od 40 kaznenih djela lopova obučenih u maskirne uniforme, pa se razmišljalo o tome da se uniforme povuku iz slobodne prodaje dok traje rat. Koštale su 200 tadašnjih maraka.

Na međunarodnom planu Hrvatska i Italija sporazumjele su se u inzistiranju na miru i zaključile da nema alternative mirovnom procesu. One očekuju da će "najkasnije do sredine prosinca mirovni proces započet u Den Haagu biti završen u suradnji sa svim jugoslavenskim republikama, ili samo onima koje će prihvatiti Carringtonov dokument kao temelj". Daleko je još to bilo od mira. Također, austrijski kancelar pozvao je tog dana na ekonomski i naftni embargo protiv Jugoslavije.

Također, tog je tjedna predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga održao konferenciju za tisak na kojoj je zatražio ostavku Vlade i Predsjednika Republike te odaslao zahtjev da se Ministarstvo obrane stavi u ruke HSP-a. S druge strane, Ministarstvo obrane i ono unutarnjih poslova priopćuju da "stranačke oružane formacije (HOS op. a.) opstruiraju obrambenu snagu Republike Hrvatske, kompromitiraju demokratske tečevine u borbi za suverenost, i u principu u borbi za vlast koriste se kriminalnim, terorističkim i anarhističkim metodama". Nadalje iz MUP-a navode da "HOS-ovci ratuju u gostionicama, izvan ratnih zona. Oni su vrela alarmantnih kalkulacija, demonstrativna sila kvazipolitičke moći HSP-a. Štoviše, HOS-ovci su u zadnje vrijeme izvršitelji niza, čak 300, protuzakonitih radnji, od profiterske nabavke oružja, krađe oružja, pretrage stanova, teške provale, krađe, razbojstva, ubojstva i zločina nad civilnim stanovništvom".

Tadašnji šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske Josip Manolić ustvrdio je, što se HOS-ovaca tiče, da "obavještajne službe Jugoslavenske armije koriste agenturu i pojedince koji, djelujući u organizacijama ekstremnog hrvatstva, a pozivajući se i na ustaštvo, na tom konceptu nude buduću hrvatsku državu, što je u interesu Miloševićeve Srbije".

Istovremeno, Srbi su se u pojedinim selima podno Velebita, ali i drugdje, počeli naoružavati što iz straha, što iz nepovjerenja prema novouspostavljenoj državi i njenoj vlasti. Tako je početkom studenog 1991. godine započelo suđenje "grupi iz Ponora", selu u kojem se čak 46 mještana naoružalo i udružilo u vojnu formaciju ne bi li se "obranili u slučaju napada na selo od strane civilnih ili vojnih formacija". Čitajući dalje, vidimo da Hrvatsko željezničko poduzeće priopćuje da je oko 70 posto hrvatskih pruga izvan upotrebe, uništeno ili okupirano.

Svjedoci vremena sjećaju se i devastacije pulske Vojne bolnice. Uz povlačenje JNA iz Pule, načelnik kirurgije doktor Marčelo Pletikos priča o odvlačenju opreme iz bolnice. Dio opreme i inventara već je spakiran za selidbu, a skupocjena i osjetljiva oprema "nestručno se čupa i odnosi pa bolnica kao cjelina neće funkcionirati ni ovdje ni tamo kuda se ona odvozi".

Južnije, u Šibeniku, Okružno javno tužilaštvo podiglo je, nakon napada na Kijevo i Vrliku optužnicu protiv "đenerala" Ratka Mladića, tereteći ga za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Za iste "zasluge" njegov ga je generalštab nagradio unapređenjem u general-majora. "Rat u Hrvatskoj Mladiću očito prija jer je u samo nekoliko mjeseci doguran od potpukovnika do generala, bezpogovorno izvršavajući naredbe svojih pretpostavljenih".

Tračak nade daje očito lažna vijest da je u pripremi oružana intervencija multinacionalnih snaga o organizaciji Europske zajednice u suglasnosti s UN-om, kao jedinog mogućeg rješenja za smirivanje balkanske krize, budući da pregovori u Haagu ne daju rezultate, a kriza se na prostorima bivše Jugoslavije zaoštrava do krajnjih granica. Po tim planovima, 30 tisuća savezničkih vojnika, s pratećom tehnikom i 500 borbenih aviona, trebalo je iz Italije kao baze krenuti protiv snaga JNA na balkanskom poluotoku.

No, vratimo se mi na vukovarsko područje. Okrenuvši stranicu arhive na dan 3. studeni 1991. godine, čitamo da je u Osijek tog dana stigla peteročlana ekipa Promatračke misije Europske zajednice sa zadaćom da posjeti zarobljene časnike bivše JNA u osječkom zatvoru i posreduje glede buduće razmjene zarobljenika. Na kraju obilaska nisu davali izjave.

Hrvatski radio Vukovar istog dana, naslovom "Vukovar gori", javlja da obrana grada prolazi jedan od najvećih i najtežih ispita svoje izdržljivosti jer je "jučer od devet sati na udaru tenkova i pješadije koji pristižu iz šume Đergaj i iz Bršadina. Radi se o 450 pješaka i 30 oklopnih vozila, uz to 5.500 granata ispaljenih na grad i tri avionska napada. Da li su dovoljni ovi prijepodnevni brojevi ili treba još? 15.000 civila od čega 2.000 djece u gradu; 40-50 ranjenih dnevno, više od 300 teških ranjenika u bolnici bombardiranoj više od 20 puta; 71 dan i 71 napad; 11 iseljenih i uništenih sela; grad Ilok desetkovanog stanovništva i jedan broj koji nikada neće biti potpuno utvrđen: broj ubijenih, preklanih, otetih i nestalih."

"Da li je ovo dovoljna količina brojeva za one koji su tako dobri u političkom kalkuliranju i koji se već treći mjesec prave gluhi i slijepi na sve apele, molbe, grdnje i prijetnje koje im dolaze iz ovoga pakla? Ili su već podvukli crtu ispod računice zvane Vukovar? Ako jesu, zahtijevamo da to kažu jasno i glasno svima onima kojima su navodili Vukovar kao primjer uspješnog otpora, busajući se u grudi kao da su ga oni osobno branili i neka to kažu javno, jasno i glasno obiteljima onih koje su ostavili u ovom gradu. Ako crtu nisu povukli, neka ne govore ništa: kada ih vidimo na ulazu u Vukovar, znat ćemo da su govorili istinu", vapaj je novinarke Alemke Mirković u nastavku teksta Hrvatskog radija Vukovar.

Tijekom tog prijepodneva borbe na vinkovačko-vukovarskom ratištu nastavljene su nesmanjenom žestinom. U Zapovjedništvu hrvatske vojske ocjenjuju da su u dosadašnjem toku rata taj dan izvedeni najžešći napadi iz VBR-a i topova na Vinkovce i Nuštar.

U borbama na području Cerića tog je dana agresor imao znatne gubitke. Izgubio je 73 vojnika i pet tenkova mu je uništeno. Hrvatska vojska u tom okršaju imala je pet ranjinih i jednog poginulog borca. U tijeku poslijepodneva agresorsko zrakoplovstvo izvelo je nekoliko borbenih letova na Nuštar, Otok i Cerić, i tom
prilikom mu je hrvatska protuzračna obrana srušila jedan zrakoplov nad Borincima.

I dok se Dubrovnik tuče artiljerijom s kopna i mora, neprestani napadi na Otočac se nastavljaju, a malo ali hrabro Saborsko odbilo je dotad najžešći napad, 4. studenog 1991. godine situacija u Vukovaru i Borovu Naselju izrazito je teška. Osam tenkova okupatorske vojske ušlo je na prostor između prigradskog naselja Lužac i područja Buđak, gdje imaju i podršku pješadije. Iz vukovarske vojarne započeo je napad na Sajmište uz upotrebu tenkova.

Zapovjedništvo HV operativne zone Vinkovci-Vukovar-Županja upozorava da ako se brzo nešto ne uradi, postoji realna mogućnost da se izgubi još jedan dio grada. Takva procjena upućena je i najodgovornijim tijelima RH, javlja Hina.

Neprekidni su napadi na Bogdanovce i Nuštar i kompletna komunikacija Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci s koridorom Stari i Novi Jankovci, Petrovci, Vukovar, Pačetin, Bršadin već šest dana je pod neprekidnim djelovanjem agresorske vojske.

Vinkovci su se žestoko napadali, posebice iz Mirkovaca, a sve češće protivnik pored tenkova koristi i
razorne VBR-e, koji postaju glavno oružje neprijatelja. Ofenzivu su neprijateljske snage započele rano ujutro
nadajući se pomaku na ratištu, koje mu iz dana u dan postaje sve veća grobnica. Jučer je Hrvatska vojska uspješno odbila sve napade uništivši pritom jedan neprijateljski zrakoplov, sedam tenkova i dva transportera, te izbacivši iz stroja više od tristo vojnika.

Neke od obitelji hrvatskih branitelja iz okolice Vukovara u isto vrijeme zbrinute su u hotelu Pula u Puli. "Kratko izvješće o prvim danima boravka 337 prognanika koji su u Pulu stigli 28. i 29. listopada je - sve u redu. Organizirana je škola, dolazak liječnika, prva pošiljka odjeće, pelene i dječja hrana za nekoliko malih beba, deterdženti, pranje i sušenje rublja, povjerenici, sve što treba za normalno funkcioniranje života u hotelu", izvijestio je tada Glas Istre, a na sljedećoj stranici stoji informacija o humanitarnoj akciji "Bedem ljubavi - pokret majki za mir" kojom Puležani prikupljaju pomoć za "Vukovarski konvoj".

Cijelo područje od Vinkovaca do Vukovara i dalje je pod stalnim borbama. Na prostoru između Dunava i Bosuta te istočno od Vinkovaca i Vukovara agresor je djelovao minobacačima i višecjevnim raketnim bacačima i to iz Ilinaca s teritorija Srbije na Lipovac, a iz Slakovaca i Orolika na Privlaku i Otok. Iz Novih Jankovaca do porušenog mosta na Bosutu kod Privlake došla su tri tenka i jedan transporter te su otvorili vatru na Hrvatsku vojsku, koja je uzvratila i primorala protivnika da se povuče.

Na Vinkovce kao i na Vukovar neprijatelj sve češće ponovno koristi višecjevne raketne bacače, što se u Zapovjedništvu Hrvatske vojske tumači da nema dovoljno posada za topove koje su desetkovane ili su pobjegle. Dan prije, 4. studenog prijepodne, neprijateljski zrakoplovi su bombardirali malo naselje Spačva na željezničkoj prometnici Vinkovci-Brčko u samoj spačvanskoj šumi.

U području Jamene na teritoriju Srbije protivnik grupira i dovlači nove snage, a neprijatelj se razmješta i na području sjeverozapadno od Vinkovaca kod mjesta Markušice i Podrinja. Stanje u Vukovaru i Borovu Naselju je alarmantno i očekivana djelatna pomoć još nije stigla.

Na pitanje što misli o dogovoru u Haagu zapovjednik Hrvatske vojske, operativne zone Vinkovci-Vukovar-Županja, dopukovnik Mile Dedaković-Jastreb odgovorio je: "Ja od Haaga ne očekujem ništa. Poslije svakog Haaga mi gubimo. Tu se samo legaliziraju namjere Srbije. Vrijeme je da u Hrvatskoj progledaju. Armija se neće povući, dapače ona se žuri da zauzme što više, a mi im u tome pomažemo. Srbi su iznenađeni našim borbama i našim otporom. Veliki broj njihovih vojnika bježi i vraćaju se kući jer im ne treba ni teritorij, ni smrt. Ja kao bivši oficir te armije nisam mogao ni zamisliti da će se ta JNA izroditi i da će tako s uživanjem ubijati i rušiti. U Vukovaru ima Srba koji su se rano uključili u borbu jer Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Tu su cijele obitelji Srba i mi ih jednako tretiramo. Mi sve činimo da dođemo do boraca, nemoćnih, ranjenih i djece u Vukovaru. Tamo se zna tko što radi i zato tamo uspijevamo."

Dok na samom jugu zemlje napad na Dubrovnik ne jenjava, a agresor "dejstvuje" po gradu, Saborsko
odbija tenkove i pješadiju. Bilogora je očišćena od četničko-terorističkih snaga. "Akcija je trajala puna tri
dana, posebice na onim mjestima gdje su se utvrdili četnički odmetnici, kao što su Gornja Kovačica, Zrinska,
Velika Peratovica, Lončarica, Gornja Rašenica i Turčević Polje", javlja Hina.

Isti dan u Puli kasno navečer, nakon preuzimanja vojarne Karlo Rojc, civilne vlasti preuzele su još jedan vojni objekt. Riječ je o skladištu Zonki u kojem su se čuvala materijalno-tehnička sredstva, a to je skladište poznato i po uskladištenju velikih količina goriva, piše Glas Istre.

Drugi dan obilježen je predajom okupatorske vojske u Delnicama. Pritom je ranjeno 11 vojnika Armije i jedan pripadnik Hrvatske vojske, a Delničani cijeli dan provode u skloništima zbog moguće zračne opasnosti. Na četvrtoj plenarnoj sjednici Mirovne konferencije o Juglaviji u Haagu Srbija po treći put odbacuje Haaški dogovor koji podrazumijeva pretvaranja Jugoslavije u labavu grupaciju njenih šest republika, čime se izlaže gospodarskim sankcijama. U Vukovaru neprijatelj i dalje dovlači nove snage i pregrupira svoje jedinice, dok se Glavni stožer HV brani od sve glasnijih komentara i tumačenja o "zaboravljenom" i "žrtvovanom" gradu. Tvrde da se radi o neprijateljskoj propagandi koja širi glasine.

Naš se vremeplov na trenutak vraća opet u Istru, gdje je svoje utočište našlo preko devet tisuća prognanika, od čega ih je 2.720 smješteno u hotelskim objektima Pule, javlja zapovjednica Regionalnog ureda za izbjeglice Zorica Drandić. Mjesta u hotelima sa sistemima za grijanje sve je manje, a broj prognanika povećava se iz dana u dan.

"Iz Italije stigla je i četvrta pošiljka pomoći u Istru preko ovdašnje Zajednice Talijana. Ovog puta riječ
je o itekako dobrodošlom mlijeku u prahu (1.200 kilograma) i o 25 tona brašna. Mlijeko za male prognanike i
brašno smještani su u skladišta Tekopa, a od tuda će se distribuirati kamo bude najnužnije", piše Glas Istre tog
6. studenog 1991. godine. Od tog dana u Rijeci je na snazi djelomična blokada vojnih objekata i zamračenje, a
ugostiteljski objekti prestaju s radom u 20 sati.

Nekoliko dana kasnije, 10. studenog, u Puli vlada zamračenje, ograničenje brzine vožnje i prekid nastave do daljnjeg. Također, do daljnjeg se zabranjuje svako uplovljavanje i isplovljavanje iz pulske luke za sva plovila. Građani se pozivaju da se drže dalje od vojnih objekata, budući da je većina minirana i predstavlja pogibeljnu opasnost. To se posebno odnosi na područja Montekope, strelišta Marlera, uvale Budava i šireg kruga vojnog aerodroma Pula. Ipak, dan poslije Glas Istre informira građane da je dosad preuzeto više od tri četvrtine objekata federalne armije u Puli, koja je u Hrvatskoj grad s najviše takvih prostora.

Taj isti dan donosi nove strahote na vukovarskom području i drugim okupiranim dijelovima Hrvatske. U
šumi nedaleko već spomenutog Saborskog otkriveno je 20 leševa civila. Iz državnog vrha pak poručuju da se
"vukovarskoj patnji nazire kraj" i da će Hrvatska obraniti Vukovar. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić zahtjeva od Vijeća sigurnosti UN da pošalju "plave šljemove" na granicu između Srbije i Hrvatske.

Na dan 12. studenog tada novinarka, a danas urednica Glasa Istre Jasna Orlić provela je dan među školarcima izbjeglicama u školi u Krnici. Naime, pored svojih 130 učenika, osnovna škola Vladimir Nazor u Krnici prihvatila je još 110 školaraca izbjeglica - uglavnom iz Vukovara, Hrvatske Kostajnice i Borova naselja - smještenih u Dugoj uvali. "Malena Tanja Glasnović ovdje je već više od mjesec dana, zajedno sa svojom sestrom koja polazi gimnaziju u Puli. Roditelji su ih poslali preko Crvenog križa na more. Dva mjeseca nije čula što je s mamom i tatom. To joj najteže pada".

Na vukovarskom području jača agresorski pritisak. Bliži se pad grada, dok branitelji sve teže odolijevaju
pritisku. Dana 14. studenog Glas Istre piše o stalnim zračnim naletima na Vinkovce. "Štete od ovih napada su
velike, a Vinkovci stupnjem razaranja zasigurno su prvo mjesto poslije Vukovara u Hrvatskoj. U ovim napadima
neprijatelj je koristio uglavnom rakete, bombe i mitraljeze. Tako su Vinkovčani nakon 64 dana, otkad je oglašena opća opasnost koja nije nijednom prekinuta, i dalje ostali u skloništima i podrumima."

Petak 15. studenog čitateljima Glasa Istre nosi nešto optimističnije naslove što nisu drugo nego, nažalost, lažna nada. Osim što je "turizam izvan igre dok rat traje", Armija je konačno spremna za odlazak iz Pule, slijedom čega je potpisan sporazum civilnih vlasti Pule i komande VPS-a. Obje strane dale su si uzajamne garancije mira. Naslovom "svi za mirovne snage" najavljuje se dolazak "plavih šljemova". Lord Peter Carrington nakon razgovora s Tuđmanom, Miloševićem i Kadijevićem najavljuje raspoređivanje mirovnih snaga na krizna žarišta isključivo u slučaju pravog prekida vatre sa svih strana.

Što se Vukovara tiče, vijesti su isto poprilično ohrabrujuće, unatoč skoro padu grada. "Hrvatske snage uspješno odolijevaju na istočnoslavonskom ratištu usprkos sve žešćim napadajima neprijatelja. Iskrvarila dva korpusa Jugoslavenske vojske, uništena gomila tenkova, ali neprijatelj i dalje jača svoje snage."

"Vrlo je važno što su Vukovar i Borovo Naselje izdržali, te što agresor nije uspio ništa novo osvojiti, premda napada neprestance i s velikim snagama. Borovo Naselje i dalje, unatoč velikim gubicima, pruža junački otpor agresorskoj armiji i četnicima. Ondje se uništava toliko tenkova da to nije zabilježeno u povijesti ratovanja", javljaju iz Zapovjedništva HV Operativne skupine Vinkovci-Vukovar-Županja i upozoravaju da Vukovar
vodi svoju bitku za biti ili ne biti, napominjujući da su na tamošnje ratište dovedene i najrazličitije oružane
četničke formacije, zlikovci poput Arkana i Šešelja, najveći armijski eksperti te general Adžić osobno.

Na vinkovačko-vukovarskom ratištu iskrvarila su dva neprijateljska korpusa, dok agresor koncentrira snage na
županijskom dijelu ratišta, gdje je u Jamenu i Morović u Srbiji, na samoj granici, dovukao tenkova, te uz Savu na
bosanskoj strani od Bijeljine do Orašja.

"U Zapovjedništvu raspolažu dojavama da je u Iloku, Bapskoj, Šarengradu i drugim okupiranim hrvatskim mjestima između Save i Dunava srbijanska vlast naselila Srbe i podijelila im kuće, jer sve osvojeno smatra ratnim plijenom pa se, primjerice, opljačkani strojevi i poljoprivredni alati prodaju na dražbi", piše u Glasu Istre tog dana. Stanje je sve složenije jer agresor dovlači i zadnje rezerve vojske na to ratište.

U borbama za Lužac zarobljeni su studenti iz Kragujevca koji izjavljuju da su na fakultetima u tom gradu regrutirani svi studenti i dovedeni na ratište. Neprijatelj je organizirao desant gumenim čamcima, no i on
je odbačen. Od zarobljenih se saznaje da su u toj akciji bili angažirani veslači iz poznatih srbijanskih veslačkih klubova, posebno obučavani za takve akcije.

U međuvremenu Armija napušta Šibenik, ali ostaje u Drnišu. Na novogradiškom ratištu uništeni su agresorski MIG-ovi, Dubrovnik je i dalje u okruženju, dok artiljerija tuče Sisak.

Dok rat u istočnoj Slavoniji nosi nezamislive grozote, u istarskom Medulinu su, piše Glas Istre 16.
studenog, mališani prognanika priredili predstavu "Jesenka".

"Za 460 izbjeglica iz Vukovara, Borova Naselja, Dubrovnika, Zadra, Gospića, među kojima i 170 djece, od kojih 42 u vrtiću, u medulinskom hotelu Belvedere ovi najmlađi priredili su predstavu kao pozdrav jeseni, njenim šarenim bojama i ukusnim plodovima. Odgajateljice su tako pjesmom, igrom, recitacijom, barem na tren odagnale djeci i njihovim majkama misli od tragedije rodnog doma i strepnje za očevima i muževima. Jesen u Medulinu među ovim izbjeglicama protječe u miru i odlaskom posljednjih vojnika Armije iz njihove blizine", izvještava Glas, a na naslovnici se navodi i da u Puli i Pazinu počinju ponovno raditi svi vrtići, osnovne i srednje škole te fakulteti.

Istovremeno se, negdje dalje u bijelom svijetu, nastavljaju mirovne konferencije, sastanci, vijeća i demonstracije protiv rata. Zadnja vijest iz svijeta je da su "sve strane u sukobu suglasne s intervencijom 'plavih kaciga', ali ne i s područjima njihovog razmještanja".

Našu pozornost, listajući po stranicama 16. studenog, plijeni malen članak pod naslovom "Blizanci rođeni u izgnanstvu". Naime, tog je dana u Labinu Gordana (21) iz Vukovara rodila blizance - curicu i dečka koji
se, zasad, zbog male težine još uvijek nalaze u rodilištu. "Zajedničku radost s mladom majkom nije podijelio otac Slavko, koji se nalazi na vukovarskom bojištu, ali u rabačkom hotelu Hedera boravi dosta rodbine i mještana", piše Glas Istre.

Ubrzo dolazimo do kobnog 18. studenog, kada na naslovnici Glasa Istre čitamo upozorenje da Vukovaru prijeti masakr. Protivnička strana nije poštovala dogovoreni prekid vatre na istočnoslavonskom i kordunskom području. Ona je nastavila ofenzivu započetu prije par dana u kojoj sudjeluje kompletna gardijska divizija i dvije brigade novosadskog korpusa s ukupno oko 600 borbenih oklopnih vozila i brojnim raketnim i topničkim sredstvima, te avijacijom i riječnom flotiljom.

Neprijateljske snage pojačane su iz više brigada TO Srbije i lokalnih četničkih odreda s ukupno oko 30 tisuća ljudi. U ofanzivi se koriste i oružja s brodova na Dunavu i s vojvođanske strane, kao i vojno zrakoplovstvo. Dijelovi tuzlanskog korpusa pokušavaju prodor u pravcu Županje. Veliki dio tih snaga pojačao je svoje napade na Vukovar i Borovo Naselje, razdvajajući hrvatske branitelje, iscrpljene višemjesečnom blokadom i bez mogućnosti da dobiju potrebnu pomoć.

Hrvatske se snage zato koncentriraju na obranu središta grada i bolnice. Vlada potom zahtjeva od JNA da napravi tampon zonu prema četnicima kako bi se spasilo civilno stanovništvo i omogućilo poduzimanje humanitarnih akcija. Masakr stanovništva Vukovara značio bi početak kaosa kome je teško predvidjeti kraj, piše Glas Istre. "Vojska sada već danonoćno nadzire sve moguće prilaze Vukovaru, uništava iz zraka i sa zemlje sve što se miče, pa iznad Nijemaca ni ptice više ne lete".

Već drugi dan agresorska vojka zadaje konačni ultimatum i traži predaju grada, dok međunarodni Crveni križ traži evakuaciju ranjenika brodom po Dunavu. Bombardiranja se nastavljaju. Sljedeća naslovnica našeg lista izvještava o okupatoru koji onemogućava evakuaciju ranjenika iz Vukovara. "Hrvatske se snage brane na tri mjesta u gradu, ne pristaju na ucjene i pozive na predaju".

Situacija nije bajna ni s druge strane, pa novine pišu o podijeljenosti agresorskih snaga. Veze uglavnom na funkcioniraju te se regrutirani i mobilizirani nemaju prilike javljati kući. Na osvojenom teritoriju agresor je prilikom osvajanja uglavnom sve porušio i popalio, pa vojska živi u naseljima bez struje, zdenci su uglavnom zagađeni, stoku koja luta ne mogu klati jer je bolesna budući da se hranila uginulim životinjama. Sada im je vjerojatno jasno da je puno lakše osvojiti jedan prostor, nego se održati na njemu.

Listajući dalje dolazimo do podatka da je u noći s 24. na 25. studeni iz Vukovara u Pulu, na treći peron, stigla još jedna tužna kompozicija vlaka s 300 izgnanika. "Na peronima gužva. Puljani su došli sa sendvičima, toplim čajem, kolačima, sokovima. Iz vagona izlaze ljudi, mlade i starije žene s djecom u naručju, putnim torbama i najlon vrećicama u rukama. Lica su im blijeda, ozbiljna, nekima oblivena suzama. Jedan djed kroz prozor dodaje putnu torbu. Cijeli je život u toj torbi", piše Glas Istre.

Istodobno su, na najistočnijem djelu zemlje, grupe hrvatskih branitelja i dalje pokušavale proboj. Drugi
su se pak predali 20. studenog 1991. godine. Tada je prestao svaki oblik organiziranog otpora Vukovara i Borovog Naselja.

Nakon pada grada Armija i srpske paravojne formacije izvršili su mnoga smaknuća i ratne zločine. Na
cijelom području Vukovara i okolice ljudi su streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad
ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je približno 200 evidentirano iz masovne
grobnice na Ovčari. Procjenjuje se da do danas još nije nađeno oko 500 osoba s tog područja, uglavnom iz
Vukovara. Vrlo je vjerojatno da u okolici tog grada i dalje postoje neotkrivene grobnice.

Povezane vijesti

• GLAS ISTRE SE NA DANAŠNJI DAN 1980. BAVIO I PRIJEVOZNIČKIM PROBLEMIMA: Taksist dobio godinu dana zatvora zbog preskupih vožnji!
• NA DANAŠNJI DAN 1977. GODINE: U podmorju pronađen kvalitetni plin - samo što nije stigao
• LOKALNE AFERE U GLASU ISTRE NA DANAŠNJI DAN 1970. GODINE: Pula u novogodišnjoj noći kao Divlji zapad