Početkom studenoga 1993. godine, kad su Istru već dobro oprale jesenske kiše, novine su izvještavale da se berba maslina na Bujštini morala odgoditi. Zemlja je bila toliko natopljena da ljudi ni strojevi nisu mogli ući u maslinike, iako je sve bilo spremno. Radnici su čekali, kašete su bile posložene, a masline, zrele i teške od ulja, morale su još neko vrijeme visjeti na granama.

Na današnji dan prije 32 godine, najveći se posao tada odvijao na plantažnom masliniku u selu Radini kod Brtonigle, na površini od 25 hektara. Maslinik je bio u vlasništvu tadašnje tvrtke Histria Agrarna Umag, koja je slovila za jednog od najvećih proizvođača maslina i maslinovog ulja na tom području. Očekivao se dobar urod - oko 120 tona maslina, nešto manji nego prethodne godine kada je ubrano 141,5 tona. No, ono što je maslinarima davalo nadu bio je podatak da su plodovi zdravi, bez znakova mušica i moljaca, pa se vjerovalo da će ulje biti kvalitetnije nego ranije.

(Arhiva Glasa Istre)

Uspon maslinarstva

Berba je bila važan događaj i društveno i gospodarski. Uz stalne radnike, angažirano je između 60 i 100 sezonskih berača, mahom iz bujskog kraja i okolnih mjesta. U članku se spominje i kako se u to doba za berbu koristila jednostavna mehanizacija - tresači i ručni alati, dok je velik dio posla i dalje obavljan ručno. Ako bi vrijeme poslužilo, planiralo se da berba traje oko mjesec dana. Cijelokupni urod prerađivao se u mlinu iste tvrtke, a ulje se potom nudilo na tržištu i privatnim otkupljivačima.

Te je jeseni, u ranim godinama hrvatske neovisnosti, maslinarstvo na sjeveru Istre bilo u svojevrsnom ponovnom usponu. Nakon desetljeća u kojima su mnogi zapustili svoje maslinike, nove su plantaže, poput one kod Radina, pokazivale da se ulje s Bujštine može vratiti na tržište i postati prepoznatljiv proizvod. No, kao i danas, priroda je imala zadnju riječ: obilne kiše i blatnjavi tereni često su diktirali ritam poljoprivrednih radova.

Gledano s vremenske distance, taj je članak iz 1993. godine zanimljiv podsjetnik na doba kada se maslinarstvo u Istri tek ponovno dizalo na noge. Prinos od 120 tona tada se smatrao velikim uspjehom, a svaka kap ulja bila je rezultat mukotrpnog ručnog rada. Danas, više od tri desetljeća kasnije, istarsko je maslinarstvo doživjelo procvat, a ulja s Bujštine i Brtonigle redovito osvajaju nagrade na svjetskim smotrama.

(Arhiva Glasa Istre)

I dok su mnoge škole u Hrvatskoj već počele govoriti o modernizaciji i računalima u nastavi, u Medulinu su se borili s nedostatkom učionica i školskih klupa. Naš je list tada pisao da je prošao već drugi mjesec otkako je počela nastava, ali su učenici, roditelji i djelatnici Osnovne škole Medulin još uvijek čekali da im se ispuni obećanje o uređenju dviju novih učionica. »Čvrsta« obećanja o dovršetku adaptacije školske zgrade i izgradnji dodatnih prostora ostala su samo obećanja. Problem održavanja nastave u neuvjetnim prostorima nije bio nov, nego se protezao godinama. Načelno je bilo dogovoreno da će Grad Pula iznaći dio sredstava za dovršetak radova, dok će ostatak doći iz Ministarstva kulture i prosvjete. U međuvremenu su vođeni »intenzivni razgovori na relaciji Medulin - Pula - Zagreb, a tadašnji ravnatelj škole strpljivo je prenosio vijesti i nade roditeljima i učiteljima. No, usprkos danim garancijama da su novci spremni, da »samo treba prebaciti na račun«, u stvarnosti se ništa nije događalo. »Gorčina obećanja ostaje«, zapisao je tada novinar, »a najbolje je sažeta u riječima ravnatelja škole: Dok se druge škole moderniziraju i kompjuteriziraju, mi tražimo samo stolice i klupe za naše učenike i ništa više«.

Dok je Hrvatska još uvijek živjela u ratnim i gospodarskim teškoćama, Glas Istre je izvijestio o jednoj zanimljivoj pojavi: Labinjani su masovno odlazili u kupovinu u Italiju. »Svi putevi vode u Palmanovu«, stajalo je u naslovu teksta koji je bilježio početke onoga što će godinama kasnije postati gotovo istarska tradicija - šoping subotom preko granice.

U samo jednom danu, pisalo je tada, iz Labina je prema talijanskom trgovačkom središtu Palmanova krenulo čak sedam autobusa s oko 350 potrošača. Organizator je bila labinska Istratrans agencija, koja je tada nudila redovite shopping ture do Trsta, Palmanove i, povremeno, do Udina. Kupovalo se praktički sve: odjeća, obuća, kućne potrepštine, hrana i tada vrlo tražene tehničke robe koje u domaćim trgovinama nije bilo ili su bile preskupe. U članku se navodi kako su kupci isticali da se »isplati ići i nekoliko stotina kilometara«, jer su cijene u Italiji bile znatno povoljnije. Jedan je sugovornik novinaru rekao: »Kod nas je sve skupo, a izbor slab. U Palmanovi barem znaš što ćeš naći.«

(Arhiva Glasa Istre)

Put u Palmanovu

Palmanova je i danas omiljeno odredište Istrijana, ali tada je to bio simbol nove, otvorene Europe koja je počela privlačiti one koji su tek zakoračili iz izolacije ratnih godina. Put u Palmanovu nije bio samo šoping, bio je to pravi mali praznik i prvi dodir s punim policama i slobodom izbora. Jedan od članaka propitivao je hoće li se u Rovinju graditi sportsko rekreativni turističko-ekološki poslovni centar, pisalo se i o povećanju uplata za vrtić za cijelih 40 posto, a iz Motovuna se, pak, izvještavalo o jakim kišama koje su pogodile to istarsko mjesto.

(Arhiva Glasa Istre)

- Zidine se ruše, a mi nemamo novca za zatvaranje rupa na njima, dok nije prekasno, potužio se jedan od mještana Brkača, Milan Pauletić. Pričao je i kako se srušio gradski zid na pet automobila, ali uklonjeno je bilo samo kamenje jer nije bilo dinara za popravak. Smanjio se, naime, kako je pisao novinar, ionako slab priljev sredstava za zaštitu baštine.

Povezane vijesti

• VREMEPLOV GLASA ISTRE: Biciklistički maraton u Rovinju okupio 400 Nijemaca i Austrijanaca
• Vremeplov Glasa Istre: Nagovještala se godina u znaku planetarno popularne glumice rođene u Puli
• Vremeplov Glasa Istre: Od ulaska u Europsku uniju do pozitivnih turističkih trendova