Nova fotomonografija zove se "Not So Crazy Rich Asians" - po filmu "Crazy Rich Asians" koji je u Americi jako popularan. Općenita je predodžba da su ljudi u Kini, Vijetnamu i Kambodži užasno bogati - jedna manjina ljudi tamo to i jest, primjerice godišnje se u Saigonu proda od 16 do 18 Rolls Roycea, te ta tvrtka ima i svoje predstavništvo u Saigonu, kaže Krpan

Kaže se da slika govori tisuću riječi, no neke fotografije govore i puno više od toga – a upravo takve fotografije, u kojima su zabilježeni tradicija u srazu sa suvremenim tekovinama nekih dalekih kultura, povijesni događaji koji su odredili tijek sudbine sasvim običnih ljudi, djeličci svakodnevnice koji puno govore… Sve to zabilježeno je u radovima fotografskog majstora Jasmina Krpana, čija se izložba može razgledati do kraja tjedna u atriju fažanskog Multimedijalnog centra, gdje je upravo u tijeku prvi Fažana Media Fest.

Izložene fotografije su uhvatile svega djelićak vremena za vječnost, no i dalje snažno odišu emocijama – tako se tu mogu vidjeti lubanje žrtava Crvenih kmera izložene u izlozima, pa stravične genetske mutacije uzrokovane Agent Orangeom koji je američka vojska koristila u Vijetnamskom ratu 60-ih godina, nevjerojatne posljedice klimatskih promjena zbog kojih stradaju plantaže riže, budistički redovnici koji svakog jutra idu u grad prikupljati novac, bijelac koji prosi u Hong Kongu, a prolaznici ga apsolutno ignoriraju, mladi koji biraju tetovaže s američkim motivima ne bi li tako izbjegli vojsku…

Ovaj čuveni fotograf i reporter, bogatog portfolia koji radi više od 40 godina, od ranih osamdesetih do devedesetih radio je za francuske foto agencije Sipa Press i Gamma Press, te je bilježio zbivanja i sukobe u Iranu, Iraku, Afganistanu, Nikaragvi, Istočnoj Europi, Sjevernoj Koreji, o ratu na Balkanu… Kasnih devedesetih postaje freelance fotograf, i dalje surađujući s francuskom agencijom Sipa Press. 

Prvi susjedi - ubojice i prostitutke

Fotografije ovog vrlo skromnog fotografa bogatog životnog iskustva i izuzetno zanimljivog sugovornika objavljivane su u dobro znanim časopisima Polet i Start, snimio je Johnnyja Štulića za omot prvog albuma grupe Azra, fotografije mu je objavljivao New York Times, a magazin Time je njegovu fotografiju sa sprovoda Jurija Andropova na Crvenom trgu uvrstio u izbor najboljih fotografija 1984. godine, te je 2003. objavljena monografiji "Century" gdje se nalazi odabir najznačajnijih fotografija 20. stoljeća.

Valja napomenuti da je Krpan posljednjih šest godina živio u ozloglašenoj četvrti 12-milijunskog Saigona (koji se danas službeno zove Ho-Ši-Min), gdje su mu prvi susjedi bili ubojice i prostitutke, i gdje je zabilježio tamošnju svakodnevnicu kojoj pristup imaju rijetki "autsajderi". Djeličak toga objedinjen je u monografiji "Good morning, Saigon" kao i u dokumentarnom filmu "Dobro jutro, Saigon (i laku noć)".

U Fažani se tako mogu razgledati fotografije iz Vijetnama, ali i Kambodže i Kine, a svaka od fotografija ima fascinantnu priču. Tako je na jednoj fotografiji u Saigonu snimljen bivši južnovijetnamski vojnik, koji je danas vođa bande, a Krpanu je dozvolio da fotografira njegove tetovaže. Dobro je znano da osobe iz takvog miljea nerado staju pred objektiv fotografskog aparata, a kamoli da poziraju…

- Pretpostavljam da nije lako nagovoriti takvu osobu da stane pred fotoobjektiv?

- U Saigonu sam boravio šest godina, i kako sam živio baš u četvrti koju je on imao pod nadzorom, oni su me promatrali duže vrijeme, kao i ja njih, i na kraju su shvatili da nisam opasan… I poslije me šef bande stavio pod svoju protekciju, i rekao mi: "Ako te netko samo krivo pogleda, javi mi".

S vremenom smo se sprijateljili, on me pozvao da sjednem s njim ispred ulaza u njegov prizemni stan, a jedne večeri pozvali su me k sebi, njih pet-šest, sve bivši vojnici Južnog Vijetnama. Druženje je preraslo u pijanku, i nakon par pijanki pristali su mi pozirati za fotografiju.

Nagovoriti takvu osobu da se skine nasred ulice i pokaže svoje tetovaže… nije baš jednostavno. Tetovaže su oznake bande, koje se nikom ne pokazuju, to su njihove interne stvari. Škorpion istetoviran na trbuhu znači da je ubio čovjeka, tetovaža na ramenu je oznaka da je on šef bande, a vidljiv je i ožiljak od rane od metka. I eto, sad Fažanci na izložbi mogu vidjeti kako izgleda azijski mafijozo, haha.

- Dio fotografija predstavljenih u Fažani naći će se i u monografiji koja uskoro izlazi….

- Knjiga izlazi za njemačko i englesko tržište, koje imaju tradiciju objave takvih knjiga, kod nas to ne postoji. To je moja druga monografija na temu Azije - prva koju sam napravio je "Good morning, Saigon", koja donosi crno-bijele fotografije i to isključivo iz Saigona, a nova je i prva s fotografijama u koloru. Užasno je teško i zeznuto raditi u koloru… Recimo, kompozicija može biti predivna, ali su boje katastrofalne, zato je teško raditi u koloru…

Nova fotomonografija zove se "Not So Crazy Rich Asians" - po filmu "Crazy Rich Asians" koji je u Americi jako popularan. Općenita je predodžba da su ljudi u Kini, Vijetnamu i Kambodži užasno bogati - jedna manjina ljudi tamo to i jest, primjerice godišnje se u Saigonu proda od 16 do 18 Rolls Roycea, te ta tvrtka ima i svoje predstavništvo u Saigonu.

S druge strane, taj prostor je ključan za 21. stoljeće – Amerikanci vode trgovinski rat s Kinom, jer su to zemlje koje naglo napreduju, a opet, pune su unutrašnjih problema. 

Ako krahira Azija, ne piše nam se dobro

I ove tri zemlje ratovale su međusobno, i mrze se međusobn. I kako imaju puno stanovnika, svako malo se nešto desi. Kod nas se ne prati pretjerano što se zbiva u Hong Kongu, no teoretski, kad bi se demonstracije i sve što se zbiva u Hong Kongu nastavile, i kad bi Kinezi zbilja to krenuli rješavati, oni bi ujedno udarili na Tajvan, i onda bi počeo treći svjetski rat, jer bi Amerikanci i Japanci reagirali na to.

Praktički, Drugi svjetski rat se nije odvijao na teritoriju Azije – odvijao se na Pacifiku i otocima, ali na kopnu nije bilo sukoba. Japanci jesu pokorili Kinu, ali tamo se nisu vodile velike bitke kao u Europi.

Sad bi se to desilo – zapalile bi se te zemlje – Kina i Vijetnam koji su već ratovali i naoružani su, zatim Kinezi imaju sukobe s Indijcima, doveli su trupe na indijsku granicu. Tako da je to opasan prostor. A mi bi to osjetili jer sve što danas kupujemo je napravljeno u Kini, Vijetnamu, Kambodži. Ako krahira azijska ekonomija, Hrvatskoj se ne piše dobro.

Godine 1998. kad se dogodila velika gospodarska kriza, Azija nas je svojim gospodarskim rastom spasila da se ne dogodi apsolutni krah. A sad je Azija počela padati na gospodarskom polju. S time da bi mi prošli onako kako su oni prošli za vrijeme Drugog svjetskog rata – tamo bi bilo krvi na potoke, a kod nas – ne baš. Mi smo svoje odratovali.

Dosta se toga promijenilo – prije je bila Atlantska civilizacija, bazirana na dvije obale Atlantika, a sad se to preselilo na Pacifik. I klimatske promjene će tamo ostaviti najstrašnije posljedice, kao što se vidi na jednoj fotografiji – oni u deltama velikih rijeka, kao što je delta Mekonga u Vijetnamu, imaju "žitnicu" - ako mrvicu poraste razina mora, morska voda i sol miješaju se sa slatkom riječnom vodom, i polja riže bi nestala.

- Kako ste komunicirali u Saigonu?

- Na engleskom jeziku, s onima koji su znali, a njihov jezik je užasno težak jer ima sedam naglasaka, i riječi su im jednosložne, nemaju riječi koje su napravljene od dva sloga. Primjera radi, hrvatski jezik ima samo dva naglaska, uzlazni i silazni.

- Nedostaje li vam Saigon?

- Idem tamo svake zime. Sad radim novu fotomonografiju pa sam puno vremena proveo u Kambodži i u Kini…

- Gdje se osjećate najviše kod kuće?

- U Saigonu se osjećam potpuno kod kuće, poznam ga bolje od Zagreba gdje sam rođen. U Zagrebu imam neke svoje ulice koje su mi drage, a iako sam 12 godina radio u Francuskoj, za Pariz nisam vezan. Jako volim i München, a i u Šangaju se osjećam savršeno. Ne analiziram suviše, ako se negdje dobro osjećam – to je tako. Recimo, u Rijeci se dobro osjećam, a i ovdje u Fažani baš mi se sviđa u ovom razdoblju.

Miris Saigona

"Sjedim sam u sobi usred prokleto vrućeg i vlažnog Saigona, u maloj ulici u koju sunce nikad ne dolazi. Na prozoru su željezne rešetke. Soba je na drugom katu, ali bez njih bi moje stvari začas nestale. Zbog rešetki se ne mogu nagnuti kroz prozor ali čujem sve što se zbiva na ulici. Zapravo to i nije prava ulica. Široka je manje od dva metra a kuće visoke.

Susjedi su mi preprodavači lažnog svega, pijanci, prodavači voća, žrtve Agent Orangea, krojači, prostitutke… Ne razumijem gotovo ništa od vijetnamskog. Po glasovima mogu prepoznati da li se svađaju dva jutarnja pijanca ili prodavači na biciklima nude kuhanu rižu i voće. Kat ispod mene živi ostarjeli profesor engleskog. Daje privatne lekcije ambicioznim susjedama koje nude strancima ljubavne usluge. Kad govori engleski razumijem ga još manje.

On je nesuđeni DJ. Svako jutro pušta rock muziku. Njemu je vrijeme stalo, kad je riječ o repertoaru, u 60-ima dok su ovdje bili američki vojnici. Muzika ulicom odjekuje kao u bizarnoj, tropskoj akustičnoj kanti. Chuck Berry pokušava nadglasati susjedu koja na ulici prodaje pho za doručak. Preskačem njene lonce".

Djeličak je to uvodnog teksta u fotomonografiju Jasmina Krpana "Good morning, Saigon", a ograničena količina ovog izdanja može se kupiti na Fažana Media Festu, što je jedinstvena prilika, jer knjige nema u prodaji na hrvatskom tržištu.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• Otvorena kolektivna izložba fotografija "Pazin moje mladosti" - Prva nagrada za Nidiju Kiršić
• Uzbudljiv doživljaj virtualnog putovanja svijetom