ZRCALO VREMENA

Dioklecijan, jedan od najznačajnijih i zanimljivijih rimskih careva: Slavljen kao reformator, upamćen kao krvavi progonitelj kršćana

Pod stare dane povukao se u svoju dalmatinsku palaču, gdje se bavio povrtlarstvom i proučavao filozofiju. Kada su augusti zatražili da se opet aktivira, rekao im je: „Da vam je moguće vidjeti u Saloni kupus, što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um, da to od mene tražite“

| Autor: Robert BURŠIĆ
Rimski car Dioklecijan

Rimski car Dioklecijan


Vrijeme kršćanskih mučenika (lat. martyrium = svjedočanstvo, mučeništvo), jedan je od najznačajnijih razdoblja u povijesti ranog kršćanstva. Kršćanskim mučenicima nazivaju se osobe koje su pretrpjele najokrutnije torture i izgubile živote, nepokolebljivo time svjedočeći o pripadnosti svojoj vjeri pred kršćanstvu neprijateljskim osobama ili institucijama. Oni su bili izloženi kritikama i progonima od sljedbenika rimske mnogobožačke religije. Nazivali su ih bezbožnicima zbog njihova odbijanja da poštuju rimske bogove i da im prinose žrtve.

Progonitelj

Prvi veliki progon kršćana desio se pod carem Neronom (54.-68.) i nastavio se, manje ili više, pod gotovo svim budućim rimskim carevima, ali najveće progone kršćani su doživjeli za vrijeme cara Dioklecijana (284-305.) i njegovih suvladara, Maksimijana i naročito Galerija (305.-311.).

U početku svoje vladavine Dioklecijan je bio donekle tolerantan prema kršćanima, vjerojatno pod utjecajem žene mu Priske i kćerke Valerije, koje su bile naklonjene kršćanima ili su i same bile kršćanke. Do promjene stava prema kršćanima kod Dioklecijana je došlo, kako neki izvori ističu, pod utjecajem njegovog zeta Galerija, prvog rimskog cara koji je neposredno pred svoju smrt (311.) izdao dekret o prekidu njihova gonjenja, pod uvjetom da budu lojalni imperiji i da se mole svome Bogu za cara. Naime, nakon što je obolio od neke teške bolesti, uvjeren da se radi o osveti kršćanskog Boga, on je postao prvi rimski car koji je potpisao dekret o toleranciji prema kršćanima. Dioklecijan je svakako bio jedan od najznačajnijih i zanimljivijih rimskih careva. Za života je slavljen kao reformator koji je nakon 50 godina stalnih ratova donio stabilnost i prosperitet Rimskom Carstvu, a nakon smrti ostao je upamćen kao najžešći progonitelj kršćana. Poslije Dioklecijanove smrti zavladalo je tzv. prokletstvo sjećanja, uništen je svaki njegov trag, svaka njegova statua i natpis, njegovo se ime nije smjelo spominjati ni bilježiti, a nije se smjelo ni evocirati uspomenu na njega.

Reformator

Ipak, Dioklecijan je iza sebe ostavio baštinu koja se nije mogla tek tako uništiti, a najpoznatija je Njegova palača, koju je izgradio u uvali prepunoj brnistre (grč., aspalathos) u blizini rodne Salone, a poznata je priča o tome kako se nakon toga oko palače počeo razvijati Split (Spalatum, Spalato, Aspalathos).

Proveo je mnoge upravne, gospodarske i financijske reforme. Primjerice, izdao je Edikt o cijenama, prvi poznati potez protiv inflacije. Povijest ipak pamti da je u vrijeme vladavine proveden najsustavniji i najkrvaviji progon kršćana koji nisu željeli prihvatiti prinošenje žrtava caru kao božanstvu i time rušili njegov autoritet. Stradali su brojni kršćani širom Carstva. Žrtva njegovih progona, kažu najpoznatiji, bio je splitski biskup Dujam, sv. Duje, danas zaštitnik Splita. Ajmo reći da je povijest „kaznila“ Dioklecijana: njegov mauzolej u srednjem je vijeku pretvoren u kršćansku katedralu pod imenom Sv. Dujma.

Od običnog vojnika do cara

Dioklecijan je rođen 245. godine u Saloni, kao Diokles, a umro je na današnji dan, 3. prosinca 316. godine. Mladi Diokles počeo je služiti kao običan vojnik u službi raznih careva, da bi zahvaljujući vojnim vještinama dosegnuo najviše časti: car Numerijan postavio ga je za zapovjednika tjelesne straže. Poslije Numerijanove smrti istočne su trupe 284. godine proglasile novim carem upravo tog vještog vojskovođu. Shvativši da zamršene političke prilike više ne može rješavati samo jedan vladar, Dioklecijan je podijelio golemo carstvo na dva dijela: istočno-grčki i zapadno-rimski. Za suvladara je postavio ratnog kolegu Maksimijana. Obojica su nosila titulu augusta, a svaki je vladar za svojega zamjenika u upravi imenovao cezara. Carstvo je ostalo ipak jedinstveno, jer je Dioklecijan zbog svojega autoriteta, imao stvarnu vlast i vojsku pod svojim izravnim zapovjedništvom. Punih 20 godina nije izgubio nijednu bitku.

Osim što je bio spreman podijeliti vlast sa svojim suvladarima, ostat će zapamćen i kao prvi rimski car koji se dobrovoljno odrekao prijestolja. Abdicirao je 305. godine i povukao se u svoju rezidenciju u Splitu.

Tu je sadio povrće i proučavao filozofiju. Kada su ga augusti, nemoćni da srede nove rimske neprilike, tražili da ponovno preuzme vlast, predaja kaže da im je odgovorio: „Da vam je moguće vidjeti u Saloni kupus, što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um, da to od mene tražite“. Veliki je car umro osamljen 316. godine.

Smaknut sav porečki kler

Ako je sv. Duje najpoznatija Dioklecijanova žrtva u Dalmaciji, onda su to isto u Istri porečki biskup Mauro (Mavro) i drugovi. Ne znamo točno koje godine, no svakako u doba najtežih progona, dakle prije 305. godine, piše pok. Biskup Dragutin Nežić, bio je pogubljen sav porečki kler s biskupom Mavrom na čelu, a i neki laici. Među klericima se nalaze: Eleuterije, Projekt, Akolit, a za Dimitrija i Julijana ne znamo jesu li bili laici ili klerici.

Povijesne isprave svjedoče da se tijelo sv. Mavra nalazi u porečkoj katedrali - bazilici otkako je negdje u 4. st. preneseno u grad iz starokršćanskog groblja koje bijaše izvan gradskih zidina. O prijenosu mučeničkih kostiju u gradsku crkvu svjedoči zapis jedne kamene ploče iz 4. st.: »Ovo sveto počivalište sadrži sjajno tijelo mučenika Mavra. Ova prvotna crkva njegovim je molitvama obnovljena. Dostojno je prenesen ovamo, gdje je postao biskupom i mučenikom. Stoga se podvostručila čast ovog mjesta«.

Godine 1354. vodio se rat između Mlečana i Đenovljana. Budući da su Porečani bili uz Mlečane, Đenovljani su porobili i popalili Poreč, a zapovjednik đenovskog brodovlja Paganino D'Oria odnio je sa sobom u Genovu kosti sv. Mavra i Eleuterija, koje je godine 1247. porečki biskup Pagano stavio u zajednički mramorni sarkofag. Te su relikvije čuvane u Genovi u opatskoj crkvi sv. Mateja sve dok ih nije 1934. godine obitelj D'Oria vratila porečkoj bazilici, te se sada nalaze tu u glavnom oltaru.

Preklapanje svetaca mučenika

Kao što su u porečkoj crkvi za sv. Mavra, domaćeg mučenika, dugo vremena čitali životopis afričkog sv. Mavra, tako su, ne znajući ništa o domaćem mučeniku sv. Eleuteriju, uzeli u srednjem vijeku za njegov god lekcije jednog drugog Eleuterija — Eleuterija »Ilirskog«. Na spomendan toga sveca istog imena, 18. travnja, uveden je i spomen domaćeg Eleuterija. Štoviše, budući da je Eleuterije »Ilir« bio biskup, dodano je biskupstvo i porečkom Eleuteriju, na baldahinu biskupa Otona iz 1277. godine. Na istom baldahinu nalazi se i lik sv. Projekta u biskupskom ornatu, premda nije vjerojatno da je domaći mučenik Projekt bio biskup. Došlo se do toga zato što su domaćeg Projekta poistovjetili s francuskim biskupom istog imena, mučenikom iz 7. st., premda su relikvije francuskog Projekta uvijek ostale u Francuskoj, a porečkoga u Poreču. U Poreču su također uvijek bile relikvije sv. Akolita (kasnije nazvanog Elidijem i Elpidijem), a relikvije pratioca francuskog Projekta (zvanog Amarin, kasnije Elpidije) i sada su u Francuskoj. Nisu dakle relikvije donesene u Poreč od nekud. Likovi mučenika Dimitrija i Julijana prikazani su u medaljonima Otonova baldahina u laičkom odijelu, ali s križem u ruci, što označuje vjernika, a možda i nižeg klerika. Relikvije tih dvaju mučenika otkrivene su u vrijeme biskupa porečkog Fulkerija (1200.—1216.) u crkvi biskupskoga dvorca, u isto vrijeme kad su se ispod žbuke pokazale njihove slike mozaičke izvedbe.

Porečke mučenike, dakle, nalazimo poimence navedene uz njihove mozaičke slike na baldahinu biskupa Otona, ali i na mozaicima Eufrazijeve bazilike, no bez oznake imena, osim za sv. Mavra.

U prilog tvrdnji da je tu riječ o domaćim mučenicima, piše biskup Nežić, a ne o tjelesima mučenika donesenih odrugud, svjedoči i povijesna činjenica da u prvoj polovici 6. st. nije još u zapadnoj Crkvi bio običaj dijeliti kosti mučenika, darivati ih ili krasti iz pobožnosti, nego su se u to vrijeme kao relikvije štovali predmeti kojima se dotakoše mučeničkih tjelesnih ostataka. To su tzv. brandea (s lat. brandeum, veo, duga haljina, platno): te su se svete tkanine ulagale i u oltare umjesto relikvija. U desnoj apsidi porečke bazilike nalazi se oltarić, što ga je dao izraditi biskup Eufrazije, i on u donjem dijelu ima prozorčić kroz koji su se spuštali predmeti do mučenikovih kostiju. Istina, papa Ivan IV. dao je 641. godine prenijeti kosti mučenika iz Dalmacije i Istre. To je bio jedan od prvih slučajeva na Zapadu, i to u vrijeme bizantske vladavine, tj. pod utjecajem običaja istočne Crkve. Osim toga, papa Ivan IV. želio je prenijeti mučeničke ostatke zbog bojazni da tjelesa svetaca ne padnu u ruke novonadošlih poganskih naroda, odnosno zbog bojazni da ih oni ne profaniraju.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum