Dugogodišnji direktor ATP turnira u Umagu Slavko Rasberger prošlog je tjedna na svečanoj sjednici povodom Dana grada dobio nagradu za životno djelo. Unatoč toj nagradi Rasberger je i dalje vrlo aktivan u sportskom životu pa je vikend proveo s članovima lokalnog teniskog kluba u susjednoj BiH gdje su bili gosti teniskog turnira u Doboju. Nagrada za životno djelo bila je povod za razgovor s čovjekom koji je najzaslužniji za činjenicu da je jedan mali grad poput Umaga već više od tri i pol desetljeća svake godine domaćin ponajboljim tenisačima svijeta.

Sam Rasberger kaže da je zahvalan na priznanju koje je dobio od grada u kojem živi te priznaje da je takvo priznanje najteže dobiti u zajednici u kojoj živiš.

- Kada su me zamolili da zahvalim u ime svih ovogodišnjih dobitnika nagrada, rekao sam da je najteže dobiti priznanje svoga grada i priznanje ljudi s kojima živiš. To nije samo slučaj u Umagu nego i u bilo kojem drugom gradu, ali zanimljivo je kada sam došao doma nakon svečanosti te kada sam malo gledao sve nagrade koje sam dobio, uočio sam da mi je Istarska županija nagradu za životno djelo uručila još 2010. godine. To znači da je gradu trebalo punih 16 godina da mi dodijeli isto priznanje. Naravno da se sada malo šalim, ali i taj je podatak na neki način potvrda onoga što sam rekao u govoru i pokazuje da su ljudi vrlo često više prepoznati izvan svog grada ili mjesta, priča bivši direktor umaškog ATP turnira koji se prisjeća i početaka turnira kada nitko nije vjerovao da se jedan takav događaj može organizirati baš u Umagu.

Put u New York

Ono što je zanimljivo jest da je važnu ulogu svemu odigrao i bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi bez čije financijske injekcije turnir u Umagu nikada ne bi bio pokrenut. Rasberger se prisjeća kako je od Berlusconija prvo tražio pomoć da u Umagu organizira ekshibicijski meč između tada najboljeg jugoslavenskog tenisača Slobodana Živojinovića i jednog talijanskog igrača.

Carlos Moya i Slavko Rasberger (Snimio Milivoj Mijošek)

- Berlusconi je tada tek ulazio na talijansku političku scenu, ali je imao problem što tadašnji zakoni nisu dopuštali politički program na privatnim talijanskim televizijama. Sposoban kakav je bio, Berlusconi je kupio televiziju u Kopru čiji se signal vidio na području cijele Italije te je tamo emitirao političke programe na talijanskom jeziku. Nama je za ekshibicijski meč trebalo nekih 75 tisuća tadašnjih maraka, te sam poslao čovjeka na sastanak s Adrianom Galianijem koji već tada za Berlusconija vodio sve poslove vezane uz sport. Naš je prijedlog bio da nam da tih 75 tisuća maraka te da TV Koper prenosi meč. Galiani je to prihvatio, a budući da je sve prošlo odlično, dobili smo i 175 tisuća maraka za prvi turnir, rekao nam je Rasberger, te se prisjeća kako je nakon toga trebao obaviti još jednu "formalnost" i to u New Yorku gdje su se dodjeljivale licence za nove turnire.

- Tada još nije bilo ATP serije turnira nego su to bili Grand Prix turniri. Te godine su se dodjeljivale četiri licence i kad sam otišao u New York mnogi su mi se smijali i govorili da nema šanse da Umag dobije turnir. Konkurencija su nam bili sve redom veliki gradovi i Umag je doista bio autsajder u cijeloj priči. Međutim, kao i poslije s tenisačima koji su dolazili u Umag, ja sam znao prodati priču i znao sam što ljudi žele čuti. No, nisam to znao sam od sebe već sam učio od drugih. Prije New Yorka učio sam od direktora turnira u Bologni i Rimu te od direktora turnira u Beču. Na kraju je Umag dobio turnir, iako je bilo pritisaka da turnir bude u Poreču, a iskreno meni je najbolja lokacija bio Portorož koji bi s takvim turnirom mogao postati mali Monte Carlo. To mi je mnogo godina kasnije spomenuo i slovenski predsjednik Borut Pahor, ali ja sam samo rekao da gdje su bili tada, jer u Portorožu nitko nije pokazao interes za organizacijom. Na kraju je sve ispalo sjajno, a Umag i 36. godina kasnije i dalje ima svoj turnir, otkriva neke svoje tajne Slavko Rasberger.

(ATP Umag)

Turnir u Umagu je oduvijek privlačio velike teniske zvijezde, ali i političare koji su se oduvijek voljeli fotografirati u svečanoj loži umaškog turnira. Posebno je zanimljivo bilo u devedesetim godinama prošlog stoljeća kada je zbog rata u Hrvatskoj bilo upitno i održavanje samog turnira, ali zbog napora organizatora i velike podrške Međunarodne teniske federacije turnir se bez prestanka održava već 36 godina.

- Bilo je svega tih ratnih godina i pravo je čudo kako smo održali turnir. Znate, nije lako dokazati nekome da je siguran u Umagu kada on iz vijesti čuje da je u Hrvatskoj rat. ITF je čak angažirao tvrtku za procjenu rizika koja je u izvještaju navela da postoji mogućnost napada ili avionom ili dalekometnom raketom, ali su i naveli da je Hrvatska vojska dovoljno opremljena da svaki takav napad spriječi. Nakon tog izvještaja dobili smo zeleno svijetlo od ITF i igrači poput Thomasa Mustera su tijekom ratnih godina slobodno dolazili u Umag, prisjeća se Rasberger i navodi kako je posebno napeto bilo kada je tih prvih godina na turnire dolazio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Pogotovo napeto bilo je 1993. godine kada je došlo do sukoba s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

Tuđman kao Jeljcin

- Došlo je do nekih nesuglasica oko dodjele trofeja jer je Šušak smatrao da se Tuđman ne bi trebao spuštati na teren dodijeliti pehar pobjedniku već bi pobjednik trebao doći do njega u ložu. Sva sreća da sam u uredu slučajno imao otvoren prospekt u kojem je bila fotografija s turnira u Moskvi na kojoj je Boris Jeljcin dodjeljivao pehar pobjedniku turnira na terenu pa sam imao argument - ako može Jeljcin zašto ne bi mogao i Tuđman. No, Šušku se to nije svidjelo i očito se naljutio na mene te se nije pojavio na svečanoj večeri nakon finala. S druge strane, nakon večere sam prišao Tuđmanu i nešto sam mu, nažalost više ne sjećam što točno, rekao što se njemu očito jako svidjelo pa me zagrlio. Drugo jutro me zvao šef Tuđmanovog osiguranja te je rekao da je zbog mene skoro dobio srčani udar jer je u trenutku kada me Tuđman krenuo grliti pomislio da ga je pogodio snajperist, sa smiješkom se prisjeća Rasberger, te otkriva tajne kako je u Umag privlačio najbolje svjetske tenisače s prilično malim financijskim sredstvima.

- Svi znaju zašto su Moya i Muster tu dolazili, ali dat ću vam primjer Nikolaja Davidenka i Guillerma Corije koji su bili veliki tenisači. Tu je veliku ulogu odigrao moj sin koji živi u Chicagu i kreće se u teniskim krugovima pa mi je rekao da sve što trebam napraviti za Davidenka je odvesti ga na pecanje jer je on strastveni ribič. Na sreću baš se poklopilo da je svjetski prvak u udičarenju tada bio baš iz Umaga i on je Davidenka uzeo na barku i odveo ga na pecanje. Mislim da nikada nisam vidio sretnijeg čovjeka nego što je tada bio Davidenko. S druge strane, za Coriju mi je sin rekao da sve što trebam napraviti jest pozvati ga u svoj ured i osobno mu uručiti ručnik i majicu s logom turnira. To sam i učinio i on se redovno vraćao u Umag, kaže Slavko Rasberger koji se potom osvrnuo i na odnose s pojedinim hrvatskim tenisačima budući da je u medijima često isticano da nije u najboljim odnosima s njima.

Croatia Open Umag (Plava Laguna)

- Tu je puno toga netočnog, ali i ponešto točnog napisano. Ja ne želim o imenima jer sa svim domaćim igračima sam ostao u dobrim odnosima te ne želim te odnose narušiti. No, istina je da su Muster i Moya dolazili za 35 tisuća dolara u Umag, da je Đoković tražio 50 tisuća, a da me jedan naš tenisač tražio 100 tisuća. Kada sam rekao da može, ali da će dobiti 20 tisuća po meču pa ako osvoji turnir da će dobiti svih 100 tisuća, on mi je rekao da je to nemoguće jer on Španjolcima i Argentincima koji dolaze u Umag ne može uzeti tri gema, a kamoli da osvoji turnir, otkriva neke detalje iz povijesti umaškog turnira Slavko Rasberger, te dodaje da mu je velika neispunjena želja što Umag nije prešao sa zemljanih terena na tzv. "hard court" jer bi tako privukao puno bolje tenisače u terminu uoči US Opena i dijela sezone koji se odvija u SAD-u.

- Tadašnji predsjednik USTA, odnosno Teniskog saveza SAD-a je pokrenuo US Open Series. To je niz turnira uoči US Opena na kojima igrači sakupljaju bodove i onda oni najbolji osvajaju i bogate financijske nagrade. U razgovoru s njim sam ga pitao što misli o ideji da Umag sa zemlje pređe na tvrdu podlogu i on mi je rekao kako misli da je to sjajna ideja te mi je čak rekao da će lobirati kod ATP-a da se Umagu da dozvola za prelazak na tvrdu podlogu. Možete misliti što bi značila takva podrška predsjednika američkog saveza. I u tenisu, kao i u svemu ostalom bez podrške SAD-a ne možete ništa napraviti. I ne samo što mi je dao podršku nego je postojala i ideja da Umag bude jedini turnir izvan SAD-a kao dio US Open Seriesa. No, očito da taj moj prijedlog nije najbolje prihvaćen kod vlasnika licence jer sam do idućeg turnira smijenjen te sam poslan u mirovinu.

Gorčina zbog odlaska u mirovinu

Iako je od toga prošlo više od desetljeća i pol, može se primijetiti da Slavko Rasberger još uvijek osjeća gorčinu zbog načina na koji je maknut s mjesta direktora turnira. Otkriva i kako to nije bio prvi pokušaj da ga se smijeni jer su ga vlasnici turnira pokušali maknuti još početkom devedesetih, ali su ubrzo shvatili da bi bez njega bilo gotovo nemoguće organizirati turnir na svjetskoj razini.

Slavko Rasberger (Snimio Edi Prodan)

- Turnir je i danas dobar, to se mora priznati, ali se zaboravlja da je ranije to ipak bilo na jednoj višoj razini. Svi spominju finale Alcaraz-Sinner prije nekoliko godina i to je doista bilo veliko finale, ali Alcaraz je u tom trenutku bio šesti, a Sinner 11. igrač na svijetu. Meni su primjerice u jednom finalu igrali Đoković koji je bio treći i Davidenko koji je bio peti igrač na ATP ljestvici. Od svih pobjednika Roland Garrosa u devedesetima u Umag nisu došli samo Ekvadorac Gomez koji je umirovio pa nije ni stigao zaigrati u Umagu i Andre Agassi. To vam sve govori o razini na kojoj je Umag nekada bio. Ja sam u odličnim odnosima s gospodinom Lukšićem, vlasnikom Plave Lagune, i vjerujem kako on želi najbolje turniru, ali nažalost ljudi koji su vodili turnir nakon mene ne znaju raditi taj posao.

Ne želim da me se krivo razumije, oni su svi puno bolji od mene kada su u pitanju karijere u poslovnom svijetu, ali o organizaciji turnira ne znaju više od mene, a ono što me najviše boli je što ne žele učiti. Ja nisam imao problema učiti od organizatora najboljih turnira na svijetu, a oni misle da znaju sve i ne pitaju nikoga za savjete. Pa valjda postoji razlog zašto je Umag jedini turnir na svijetu na kojem su na jednom finalu bili čak trojica predsjednika različitih država, zašto je tu bio jedan Bernie Ecclestone ili Julio Iglesias. Bivši predsjednik ITF-a Francesco Ricci Bitti tri puta je bio na finalima u Umagu i to jedini turnir na kojem je bio u finalima, osim onoga u Rimu, a tamo je bio zato što živi u Rimu pa se morao pojaviti. Sve to nešto govori i mislim da bi za današnje organizatore bilo mudro da pitaju za savjet one koji nešto znaju. Ne moram to biti ja, ali ima i drugih koji ih mogu savjetovati, pomalo razočarano je naš razgovor zaključio bivši direktor ATP turnira u Umagu i dobitnik nagrade za životno djelo Grada Umaga Slavko Rasberger.

Povezane vijesti

• Četiri rekreativna i dva natjecateljska turnira pretvaraju Umag u pravi teniski raj
• HRVATSKI TENISAČI ZAVRŠILI NASTUP NA ATP UMAG: Prižmić predao zbog ozljede, Ajduković ove godine bez pobjede
• Umag obilježio Dan grada: Rasbergeru nagrada za životno djelo, priznanja brojnim zaslužnim građanima