Gradska štorija Vanese Begić
Mala priča koja oplemenjuje šumu. Kamenčić po kamenčić
(Snimila Vanesa Begić)
Uvijek razveseli kada neka gradska štorija dopre do svojih čitatelja. Još je ljepše kada se nakon objavljenog teksta jave oni koji mogu dodati poneki detalj, otkriti nešto novo ili nas upoznati s pričom koja je dosad ostala skrivena. Upravo tako saznajemo nešto više o pulskim kvartovima, njihovim nazivima, ulicama i malim posebnostima koje često prolaze nezapaženo. A ta je tematika široka, nerijetko puna upitnika, različitih tumačenja, subjektivnih doživljaja, ali i sasvim novih saznanja.
Ponekad su upravo male geste ono što prostoru daje poseban karakter. Netko će pokositi travu, netko zasaditi cvijeće, maslinu ili neko drugo stablo, a netko će, gotovo neprimjetno, običan šumski puteljak pretvoriti u nešto posebno. I danas je, kada se toliko govori o uređenju prostora i očuvanju okoliša, svaka takva inicijativa vrijedna pažnje.
A jedna nas je upravo takva priča i potaknula na novo javljanje.
Nakon što smo pisali o neobičnim igrama kamenčićima u jednoj pulskoj šumici, u kojoj su gotovo iz tjedna u tjedan nastajale nove kreacije, zanimljive male instalacije i obilježeni puteljci, ostalo je otvoreno pitanje: tko stoji iza tih kamenih umjetničkih tragova? Autor ili autorica tada nam nisu bili poznati. No, odgovor je ipak stigao. Iza svega se krije jedna sasvim jednostavna, ali topla i pomalo nostalgična priča. Sve je, vjerovali ili ne, počelo u vrijeme korone. U danima lockdowna, ograničenih kretanja, druženja i susreta, kada je svakodnevica mnogima postala jednolična, a mogućnosti za uobičajene aktivnosti svedene na minimum, kreativnost je pronašla neke nove putove. Jedna je naša sugrađanka, tijekom šetnji sa svojim psićem, danas, nažalost, pokojnim, pronašla svoj mali kutak stvaralaštva. U običnim kamenčićima s plaže prepoznala je mogućnost da napravi nešto drukčije, nešto svoje. Kamenčić po kamenčić, počela je slagati stazice, oblikovati skulpture i stvarati male instalacije koje su s vremenom počele davati poseban izgled jednom dijelu šumice.
Tako je nastajao mali svijet od kamena. Svijet bez velikih ambicija i bez potrebe za priznanjem, ali s mnogo mašte, strpljenja i ljubavi.
Možda nas upravo takve priče podsjećaju na stare predaje o vilama koje su, prema legendi, noću gradile pulsku Arenu, kamen po kamen. A i mnogi veliki spomenici, osim svoje povijesne i arhitektonske vrijednosti, nose u sebi priče o ljubavi. Arena, kao i Sergijev slavoluk, u različitim se predajama i tumačenjima povezuju upravo s tim osjećajem. Naravno, ovdje nije riječ o monumentalnim građevinama ni o velikim povijesnim pothvatima. Riječ je o malim, osobnim djelima koja možda neće završiti u povijesnim knjigama, ali će ostaviti trag u nečijem sjećanju i uljepšati svakodnevnu šetnju. I zato vrijedi zabilježiti i ovakve priče. Jer grad ne čine samo njegove znamenitosti, trgovi, ulice i zgrade. Čine ga i ljudi, njihove ideje, male inicijative i spontani činovi kojima prostoru u kojem žive daju nešto osobno. Ponekad je dovoljno malo dobre volje, nekoliko kamenčića i želja da se napravi nešto lijepo. Pa zašto i jedan običan šumski puteljak ne bi postao nešto posebno, drukčije, mjesto koje će nekome izmamiti osmijeh ili barem na trenutak zaustaviti korak? Uostalom, i najljepše gradske priče često počinju upravo tako – sasvim tiho, kamenčić po kamenčić.
