Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Umro je čovjek
(Arhiva Glasa Istre)
Umro je čovjek s golubovima kojeg su zvali Mujo. Uvijek prisutan u gradu, okružen golubovima koje je hranio i uvijek tih. Ne sjećam se njegovog glasa, pamtim samo lepet krila i pogrbljenu siluetu starca u iznošenoj odjeći. Viđao smo ga stalno, ali rijetko da sam čuo da je pričao s ikime, niti se sjećam da su mu se ljudi obraćali. Ipak, mnogi su Puležani vijest o njegovoj smrti prošlog tjedna dočekali s nevjericom i svi su tog dana bar spomenuli Muju. Izgleda da je Mujo imao ispunjeniji društveni život nego što sam mogao i zamisliti. Jučer je bio sprovod - na Monte Giru su se stvarno okupili mnogi da bi ispratili Muju na ahiret.
Nevjerojatno brzo se na društvenim mrežama pronijela vijest o njegovoj smrti. Gotovo svatko je poželio ostaviti neku fotku, neku toplu riječ, neki emoji u spomen na čovjeka s golubovima. Mujo je zacijelo bio i jako popularan. Istina da je bio zahvalna meta fotografima dok su mu ptice lepršale ili pozirale navrh glave, bio je i čest akter novinskih čanaka, a još i više objava na društvenim mrežama. A vjerojatno ni sam nije bio svjestan svoje popularnosti koju je uživao u virtualnom svijetu.
A kad je Mujo prije desetak godina završio na ulici, Puležani dobrog srca osigurali su mu kamp-prikolicu za smještaj. I kad je doživio nesreću, Pula je pokazala da voli pomoći, da ima zalihu brige i empatije za sugrađane u nevolji. Još ima nade za nas ako nam je stalo do pojedinaca, do onih nekih posebnih, a nadam se, i do onih koji se ne ističu puno.
Umiru Puležani. Otišli su proteklih desetljeća mnogi koje smo viđali svaki dan na ulicama grada, oni likovi po kojima se Pula poznavala. Neki su nas razveseljavali, drugi su nas znali ljutiti, treći su izazivali javni skandal i priuštili nam cirkus na gradskim ulicama. Neki su, kao i Mujo, bili samo prisutni. Kao neka gradska fasada bez koje grad ne bi izgledao isto. Spomenimo i dobrog Đuru Vagu koji nas je uveseljavao svojim fotoaparatom i Grgu koji je imao dobro bizarne priče i nepredvidljivog Džeksona koji je uvijek izvodio neke ludorije i "zdravooo" Aljošu koji bi izazivao samilost... Otišli su i razni kvartovski likovi bez kojih pulski kvartovi nikad više neće biti isti, tako barem kažu dečki koji su ih dobro poznavali i koji pomalo već zauzimaju njihova mjesta u kvartovskim zajednicama.
Odlaze svakodnevno i mnogi viđeniji Puležani. Umiru muzičari koji su stvarali glazbenu scenu grada, umiru glumci koji su se dali za daske koje život znače. Umiru i doktori koji su nas čuvali na životu i profesori koji su obrazovali odgojili grad. Zatim sportaši, privrednici, razni entuzijasti, kreativci..., a posebno tiho umiru novinari/novinarke starog kova. Tiho umiru i tete koje su nas desetljećima posluživale u istim butižinima i zanatlije koji su centar grada održavali na životu. Svi su oni na svoj način bili posebni i svi oni, ako i ne zaslužuju klupu ili ulicu, zaslužuju da netko bar ispriča njihovu štoriju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
