Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Sve je spremno za par-nepar i redukcije energenata
(Snimila Ana Križanec)
Pravilo par-nepar vožnje jedan je od mogućih odgovora na aktualnu energetsku krizu. Neparnim datumom vozili bi samo auti sa zadnjim neparnim brojem na tablici, parnim bi vozili oni s parnim. Pravilo je jednostavno, ali grozno. Desetljećima smo se sprdali s krizama u bivšem sustavu i jugoslavenskim mjerama štednje, a sada smo opet na korak do toga.
Našim generacijama krize su u krvi. I najranija sjećanja iz djetinjstva obilježena su nam krizama. Zato vjerujte, bilo je strašno!
Svibanj 1979. Rano je jutro, datum je parni, a naš je "stojadin" neparni. Zato je otac ranije otišao s kolegama na posao. Pun ih je auto. Majka s drugim majkama skuplja dječurliju po susjedstvu, stišćemo se pospani na zadnjem sicu susjedovog "tristača". Razvoze nas brzo po vrtićima da bi oni poslije stigli u Uljanik na delo. S Vidikovca se spuštamo Omladinskom prema vrtiću "Štefanija Ravnić", promet je rijedak. Odrasli u autu nešto ozbiljno pričaju dok je nama, malenima, samo do zezancije. Baš nam je dobro. U Uljanikovim neboderima vlada sloga pa je i ova kriza samo još jedna avantura.
Srpanj 1983. Spremamo se na daleki put kao i svakog ljeta. Otac se muči kako osigurati dovoljne količine goriva. Mjesečno sljedovanje od 40 litara nije dovoljno i trebat će pomoć prijatelja i kolega. Srećom, solidarnost je opet na djelu: tko nije potrošio svoju zalihu i tko ne namjerava putovati, prodaje mu ili ustupa svoje bonove za benzin. Usluge se pamte i vraćaju. Mi putujemo u srpnju, drugi će s našim bonovima putovati u kolovozu.
A kad je džep konačno pun bonova još nema garancije da ćemo putem uspjeti natočiti gorivo. Nestašice su, gužve su na stanicama po cijeloj Jugi. Budemo li još i o tome razmišljali, nećemo se maknuti iz Pule. Putovati se mora, pustolovina počinje.
Studeni 1984. Vidikovac je u mraku. Dan je redukcije električne energije. Vraćamo se iz popodnevne smjene OŠ 43. istarske divizije. Svatko od nas ima džepnu lampu. Strašimo jedno drugo usput, smijemo se u mraku, klatimo se sporo prema zamračenim neboderima. Na po puta dozivaju nas neke pretjerano zabrinute majke. I tad su postojale neke zabrinute majke. Pred zgradom su se okupili susjedi, ne mogu gledati TV pa dugu večer krate u zajedništvu. Jedni se uporno žale, drugi se uporno šale. Dok su oni vani, mi koristimo priliku i divljamo po mračnoj zgradi. Kasnije mi roditelji u stanu pod svijećom pričaju priče. Ako igramo briškulu, u polumraku ne vidim mote, a ako igramo "Čovječe ne ljuti se" onda pod slabim svijetlom varam i mičem figure sebi u korist. Ne bih smio reći na glas, ali redukcije su mi baš fora. Volim da smo na okupu. Onda se naglo upali žarulja, gasimo svijeću, uključujemo TV i vraćamo se u rutinu.
A kako ćemo danas protiv krize kad smo solidarnost ostavili u mračnoj povijesti? Zajednice su rasturene, otuđeni smo, ogrezli smo u komociju i konzumerizam. Tko bi danas ustupio svoje bonove drugima? I ima li uopće života bez benzina i bez struje? Sjest ćemo, bojim se, osamljeni u mraku i plakati nad sudbinom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
