Generacije rođene sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća prošle su, i to ne samo u Puli, dakako, kroz najveći razvoj tehnike i tehnologije, od telefona s brojčanikom i telefonskim govornicama, videokaseta i videoteka do najmodernijih sprava komunikacije. Istina, to nije samo pulska priča, već i puno šira, univerzalna, no prisjetit ćemo se nekih pulskih momenata.

Kako su se samo nekada sedmaši radovali odlasku na četverodnevnu obuku iz informatike u Centru za tehničku kulturu na Verudi. Velika većina učenika osamdesetih nije imala računalo, sjećam se kao da je bilo jučer, kada je voditelj pitao - bilo je prisutno 28 učenika, po sedam iz četiri paralelna razreda - tko ima kod kuće računalo, i samo su dvije ruke bile gore.

I mnogima se to činio raj na zemlji, kako su dolazila računala, kako se sve informatiziralo, kako je i u novinarstvu početkom 90-ih krenulo s 286-icama koje su zamijenile pisaće mašine, te kasnije došle "svemirske" 386-ice, pa sve do prvih računala u javnim prostorima u Puli. Bilo je to, kasnije, između ostalog, u Multimedijalnoj čitaonici u Carrarinoj ulici, potom u nekadašnjem Multimedijalnom centru Luka te u nekim kafićima, gdje su turisti, a i domaći, dolazili gledati, čitati svoje e-mejlove i potražiti što je bilo potrebno, uz dakako, pulsku knjižnicu i njezine ogranke.

Posebice otvorenjem "nove" knjižnice, u sadašnjoj lokaciji, mnogi su se obradovali te 2004. godine računalima u prizemlju.

Rane devedesete bile su godine videoteka, a u jednom trenutku, sudeći po jednom od telefonskih imenika, u Puli ih je bilo 15-ak, pa i istovremeno, manje-više. S listama čekanja za određene filmove, kaznama za "nepremotane" kazete. Kao da je to bio neki drugi život. Bilo je to, doduše, neko prošlo stoljeće. Pa i tisućljeće.

Povezane vijesti

• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar
• Bile jednom kvartovske tržnice i štandovi
• Stalna na tom svijetu, samo mijena jest