Mobiteli, tableti, tik-tok, poruke, viber, whatsapp, roditelji umreženi u grupi iz školskog razreda, iz ekipe za nogomet, sa skupine baleta, glazbene škole, gdje djeca ne stignu »smisliti« neku malu, sitnu laž da učiteljica nije ispravila kontrolne, jer - sve je umreženo. Gdje nema čari »virkanja« u dnevnik - onaj papirnati, dakako, noseći ga nakon tjelesnog do zbornice i pazeći da usput, od silnog virkanja, ne upadne narukvica negdje unutra, kao što se nekada jednoj simpatičnoj djevojčici, sada sigurno ženi u nekim godinama, dogodilo u prošlome stoljeću. Sve je servirano, šalabahteri su smatrani sada gotovo poput hijeroglifa - tehnologija daje sve, kao i AI, samo da ne bude - ajajaj.

A početak proljeća bio je nekad i sezona početka igranja lastika - igralo se, istina, nekada kroz cijelu godinu, ali duži i topliji dani bili su posebno privlačni za igranje lastika. Nije tada trebalo gledati video za vidjeti kako se to igra, igralo se, mašta je bila glavni alat, a skakanje i pokret bili su najbolji lijek. Netko će se sada ufendit ako kažemo da je tada bilo manje bolesti, posebnih režima prehrane, alergije, da se jelo samo nešto ekstrazdravo - a svi su bili (puno) zdraviji i sretniji. No, to nije samo pulska priča, to je univerzalna. A opet i pulska.

Svaki, pa i najmanji prostor ispred škola, školsko dvorište, bio je u znaku lastika, veselja, smijeha, radosne djece koja su jedva čekala da pokažu svoje umijeće, više, s(p)retnije. Istovremeno su žene sjedile ispred kuća, čavrljale, međusobno, bez »instača«, »fejsa« i drugih društvenih i inih mreža. Cijela »stara« Veruda bila je poput velikog (cijelo)dnevnog boravka. Šetnja po vrtovima, ne samo dolina žuljeva, već i okolne livade, bili su posebno zanimljivi generacijama i generacijama - najukusnije smokve, kupine iz grmlja po povratku s mora, vježbanje fizičkih vještina prije velike popularnosti raznih centara - pravi »fitnes« penjanja po stablima. I onda - promjena. A sada opet - promjena. Jestiva Pula, jestive Valsaline, proljetnim mjesecima radionice i razni sadržaji, stapanje s prirodom, kako bi rekao Rousseau »natrag prirodi«. Hoće li za koju godinu biti više djece koja igraju lastik, skaču, trče, otkrivaju prirodu, a ne tik tok izazove?

Povezane vijesti

• Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
• Avionske priče. O sarmi i kajmaku. Možda
• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar