Krenuli su radovi u Zagrebačkoj ulici, zatvorili su je za promet. U Puli, iskreno, i nismo navikli da se nešto zatvara i popravlja u strogom centru grada. Ali raditi se mora, bez obzira što će uvijek netko gunđati zbog tajminga.

Šta bi za raskopanu ulicu rekla gospođa Nada da je živa, s obzirom da je Zagrebačkom prolazila gore-dolje po par puta na dan? I kako bi ona uopće uz raskopani asfalt, među radnike i strojeve onim svojim sitnim korakom? Sigurno bi se mrštila i prosvjedovala sebi u bradu. Da se ne čuje.

Gospođe Nade sjećaju se starije generacije - njenih perika, jako našminkanog lica s ucrtanim madežom i te sitne figure. Još se rjeđi sjećaju mačka na uzici koji je prati u stopu. Zbog ekstravagantnog stajlinga i distanciranog držanja dobila je nadimak Grofica. A samo bi joj oni jako zlobni dobacivali "Štriga" ili "Maškara", dok bi na putu od socijalnog i od nekadašnje gradske knjižnice šutke koračala do svoje vile u Santoriovoj.

Neće se puno u gradu osjetiti zatvaranje Zagrebačke. Promet će se odviti naokolo, a pješaci ionako u ulicu rijetko uđu s nekim ciljem. Nekad je bila puna života i puna butiga, a sad je samo tranzitni pravac do škole i bolnice, transverzala od tržnice prema Giardinima.

Kad su formirali ulicu u drugoj polovici 19. stoljeća nazvali su je Via San Michele. Kasnije je postala Via Sissano, a onda su je Talijani posvetili Bernardu Benussiju. Zagrebačka se zove od 1948. godine. Ulica počinje na malom trgu ispred nekadašnjih Kina Beograd i sjedišta gradske knjižnice te još uvijek aktualne glavne apoteke. Te zgrade danas imaju adresu na Giardinima, a trgić se nekad zvao Piazza dela legna. To će reći da se tu prodavalo drvo za ogrjev, što podsjeća da je Pula imala brojne dislocirane i specijalizirane tržnice po gradu prije nego je 1903. izgrađen centralni markat.

Kako su s početkom 20. stoljeća u Zagrebačkoj sagradili školu, tako su njome počeli marširati učenici. Isti su put u moje vrijeme bučno prolazili gimnazijalci, učenici industrijsko-obrtničke i tzv. mješovite škole. Koračaju Zagrebačkom poneki učenici i dalje, iako roditelji danas imaju neobjašnjivu želju da svoje srednjoškolce voze u školu i iz škole.      

A i di bi se ta mladež zadržavala danas? Nema u ulici više legendarne pizzerie Tomaso, nema Slastičarne preko puta bivšeg Gavrilovića, a da o kultnoj Mirni na kantunu i ne govorimo. Nema mnogih kafića (Ivona, Kristal, Britannia pub...) u koje smo zalazili kao srednjoškolci. Nema Puljanke, butiga s robom i kućnim potrepštinama, cvjećarne, koječega.... Sjeća li se itko one trgovine civilne zaštite iz doba Juge gdje smo kupovali vojne torbe za školu? Ili pak birtije preko puta škole?

Eto kako čovjek razmišlja o komunalnim radovima pa upadne u petlju nostalgije.

Na potezu Zagrebačke, od bivšeg Kino Beograd do fast foodova Šuke i Reka, puno je života, butiga i kavana bilo. Ostade nam danas Reka. To je onaj zbog kojeg smo u noći gladni pjevali popularni stih "Suviše asfalta da stignem do reke". Naravno, mi smo ga pjevali s velikim R! I nestrpljivo čekali "burek sa svime".

Povezane vijesti

• Filmski festival? A di je to?
• Boravak na Fratarskom na vlastitu odgovornost? Pa naravno!
• Posljednja vijest: Eksplozija na Saccorgiani!