Nona Mia iz Parco botanico nikad nije govorila hrvatski, iako je nakon rata bila za Jugoslaviju. Nonu su hapsili Englezi kad je 1946. i 1947. pisala "Tito a Pola - bacoli in cariola". I s prijezirom su na nju u "lišjeri" gledale žene fašista s viših katova. Nije bila njihova, iako su dijelile i jezik i kulturu i grad. Zbog društvenog statusa i politike za njih je bila samo "bruta Šćava".

- Škampe, škampe! Adešo ke le šinjore va e le šćave reštano, vikala je pak naša Mia kad su žene fašista napuštale Pulu.

Razgovaralo se u srijedu u Klubu-knjižari Giardini 2 o kultnoj knjizi Milana Rakovca "Riva i druži" (1983.), koja se bavi baš tim razdobljem u Puli. Kulturolog Eric Ušić ponudio je puno referenci i materijala za bolje razumijevanje i Rakovčevog dijela i povijesnog okvira. Svatko od nas ima neki svoj doživljaj i knjige i Pule od 1945. do 1947., ali te se večeri pokazalo da ipak svi razmišljamo slično: Ništa tada nije bilo crno-bijelo.

Bila je to Pula straha i neimaštine, za koju su se otimali Talijani i Jugoslaveni, sukobljavaju grad i selo, došljaci i domoroci, fašisti i komunisti... Claudio Ugussi ju je nazvao podijeljenim gradom. Obračuni su bili na svakom koraku, prosvjedi česti, a barufe stalne. A onda još i ubojstava i eksplozije i odlasci - pod prijetnjom ili dobrovoljni.

Neovisno o tome smatramo li da je Pula u svibnju 1945. oslobođena ili zauzeta, trebali bi se složiti da u sukobu civilizacija i ideologija svi gube. I da osudu i porugu i suosjećanje zaslužuju i s jedne i s druge strane. Nema univerzalne krivnje i univerzalnog opravdanja. Pa nisu svi Talijani fašisti? Zar su svi Šćavuni koljači? Jesu li uopće svi Talijani baš Talijani, a Hrvati Hrvati?

Osjećaji pripadnosti su individualni, a pitanje pravde kao i granica dobra i zla relativni. Lako bi se bilo dijelit i sudit da nije grad premrežen identitetima i vezama. Mnoge su se obitelji razjedinile, mnogi supružnici razdvojili – jedni na Rivi, drugi na palubi "Toscane".

I još povrh svega imali su potpunu jezičnu zavrzlamu. Talijan ne kapi šta priča Polesan, Šćavo ne razumije Jugoslavena. Jezike, koji su u sebe sakupili svega što se u Istri nataložilo, odjednom je politika činila nerazumljivijima.

Sljedeću anegdotu ispričao mi je Puležan, koji se kao dječak pridružio starijoj braći u partizanima u Gorskom kotaru. Mali istarski Hrvat na hrvatskom tlu riječi hrvatskog nije znao.

"Komesar me na satu političkog vaspitanja pitao šta je bilo u Jajcu. Ja mučim. Sram me. Znam da za kojone kažu jajca, ali kako da to rečem političkom..."

U Puli, ludom poratnom gradu, teško je bilo ostati objektivni promatrač. Rijetki u šizofrenoj atmosferi uspijevaju ne podlegnuti strastima. Djeci je lakše, ona takvih strasti nemaju. Maleni Grgo i Bruno iz Rakovčeve knjige imaju samo svoje igre unatoč jezičnoj barijeri. Brunu se sviđa puškalica iako ne može to izgovoriti (pusscalica), a Grgo ne zna da se lipe balotice zovu s’cinche. Ali njihova igra traje... Sve dok je stariji ne prekinu svađama i strahovima.

Povezane vijesti

• Tata, je li bilo pasića, maca i ptica kad ste bili mali i gledali vatromet?
• Filmski festival? A di je to?
• Klima na 18°C, tuš na 50°C... Sve naopako!