Bravo Circolo, bravi Polesani! Prošli petak započele su plesne večeri u pulskom sjedištu Zajednice Talijana. U velikoj je sali bio ples uz živu muziku, a u caffe baru s nešto kasnijim početkom išao je standardni jazz naših pulskih muzičara. Na terasi je kao i uvijek bilo mnoštvo, jer je Circolo ishodište svih stvari, kao neki mali pulski Korzo.

Virnuo sam kroz prozor u salu i špijao kako plešu naši Puležani, mahom penzioneri. I baš dobro plešu. Su, koka, questo e’ il nostro ballo! Oni se znaju zabavljati.

Početkom ljeta objavili smo reportažu o neumornim plesačima na terasi Circola u najsparnijoj noći. Ni godine ni vrućina njima nisu teret da se zavrte s partnericom/partnerom i njeguju tradiciju plesnjaka. Umorni, ali ne skidaju osmijeh s lica. Tada su mi rekli da im nedostaje ovakvih mjesta izvan sezone pa se nadam da je i ta naša reportaža malo doprinijela da im se nađe mjesto i termin. Valjda će i taj ples u zatvorenom prostoru postati tradicija, jednako kao i jazz petkom. I nećemo si smetati jedni drugima, ni gosti ni muzičari. U Circolu je uvijek bilo mjesta za sve. Tako nam se Circolo još jednom pokazuje kao univerzalno mjesto Puležana, svih profila, svih godina, svih kultura i jezika. I svih gostiju dobrodošlih u Pulu. Circolo, kao jedna od rijetklih živih pulskih konstanti, u gradu koji se naoko mijenja. Bogu hvala na tome, jer ovo gnijezdo ne samo da je garancija očuvanja talijanskog jezika i kulture, nego i Pule koja je oduvijek njegovala različitosti. I tog pulskog duha - istovremenog inkacanog i veselog, inatljivog i prostodušnog.

Kroz sve priče starijih, kroz sva sjećanja, kroz život nas prati taj neumorni Circolo. Nono je nakon dela u Uljaniku dolazio tu na partiju karata. Bato... strišo... fora me čamo! Pa onda birica ili kvartin vina. Sigurno su i oni igrali bočine, a? Pričalo se po puležanski, naravno. Onim riječima koje su ispisane na zidu iznad tzv. Nemešova tunela, a kojima većina građana danas ne zna značenje.

Vikendom su plesali i pjevušili: »Marina... una ragazza mora, ma carina«. U moje vremena skakalo se pak na Metallicu i Nirvanu. I desetljećima kasnije opet smo tu, kao neki inventar. Dosadni konobaricama i jedni drugima, ali nitko nas ne tjera.

Koliko je tu samo divnih muzičara i ostalih pulskih umjetnika, intelektualaca i kreativaca stasalo. I koliko je tu održano svih onih svečanih proslava i promocija, političkih skupova, dječjih predstava, smotri, domjenaka... Mnogi su se njegovim stepenicama slavodobitno i graciozno uspinjali na terasu, mnogi su se niz te stepenice nakon fešti kotrljali do Herkulovih vrata. Ma kako ne bi voljeli Circolo?

U doba Austrije ovdje se nalazila pivnica Pilsen. Po starim fotografijama bilo je to lijepo i ugodno mjesto, a pretpostavljam da su se i onda znali dobro družiti i zabavljati. Ne sumnjam da su i oni imali svoje muzičare, kao što mi petkom, recimo, na bubnju imamo Sebastiana Stella, koji nas razbudi i razveseli kad se uspavamo ili klonemo duhom.

I dobro, di ćeš večeras? U Circolo, naravno!

Povezane vijesti

• Tata, je li bilo pasića, maca i ptica kad ste bili mali i gledali vatromet?
• Filmski festival? A di je to?
• Klima na 18°C, tuš na 50°C... Sve naopako!