Od srednjeg vijeka do Francuske revolucije glazba je ukorijenjena u našoj kulturi i životu. Razumijevanje glazbe bilo je dijelom opće kulture. Danas je glazba postala običan ukras koji operama i koncertima krasi prazne večeri, koja je dio javne svečanosti ili putem radija oživljava tišinu kuće i tjera samoću. Tako je nastala paradoksalna situacija da danas imamo kvantitativno više glazbe nego ikad prije, nerijetko je čak i neprekidno slušamo, a da nam ona istodobno u životu gotovo ništa ne znači osim zgodnog malog ukrasa (N. Harnoncourt).

Značenja fenomena glazbe mijenjaju se ovisno o povijesnim razdobljima i ulozi koju je ona imala u životu ne samo pojedinih društava, već i cijelih civilizacija. U posljednja dva stoljeća došlo je do potpune promjene razumijevanja glazbe i njene uloge u životu pojedinaca, skupina i društva u cjelini.

Pitagorin brojevni princip

Jedan od najcjenjenijih svjetskih dirigenata, čelist i violist Nikolaus Harnoncourt u svojoj knjizi "Glazba kao govor zvuka" tvrdi da smo danas u gotovo bezizlaznoj situaciji jer je opće duhovno stanje našeg doba takvo da smo potisnuli glazbu od središnjeg mjesta na rubno i njezinu sveukupnost sveli samo na razinu emocionalnosti, zanemarujući njenu mnogostrukost i kompleksnost.

Povijesno gledano, glazba se iskazuje u tri pojavna oblika. U dugom povijesnom razdoblju do IV. stoljeća prije Krista pogledi i istraživanja Pitagore i njegovih sljedbenika ostavili su najdublji trag. Drugo, vrijeme od pitagorejaca do Platona, zatim ranokršćanske faze, srednjeg vijeka i renesanse, razdoblje glazbe koja za svoj predmet ima oblikovanje duše i karakterizira ga modalna harmonija, dovršeno je početkom XVII. stoljeća. I treće, nova glazba - glazba koja nastoji govoriti jezikom osjećaja i njom vlada tonalna harmonija, a počinje se urušavati u drugoj polovici XIX. stoljeća - pa sve do tzv. postmoderne, umjetnosti kojoj danas svjedočimo.

Riječ "muzika" ima porijeklo u antičkoj Grčkoj, a odnosi se na svako umijeće koje se obavljalo pod pokroviteljstvom muza. U početku je u uskoj vezi s poezijom i plesom, a za stare Grke glazba je uvijek bila sastavni i nedjeljiv dio filozofske misli. Takav podatak vodi do velikog filozofa i matematičara Pitagore i njegova učenja o suštini svijeta što nas okružuje.

Boris Vučina ispred stare zgrade Muzičke škole u Puli (Snimio Dejan Štifanić)

Pitagora (oko 571.-oko 497. pr. Kr.) polazi od postavke da je broj bit i umni oblik stvari pa su i svemir, bogovi i umjetnost, dakle i glazba određeni brojevima. Pod brojevima u glazbi Pitagora podrazumijeva intervalske odnose (međusobne udaljenosti tonova), tako da stupanj srodnosti intervala određuje primjereno omjerima njihovih frekvencija. Pri tome, jednostavni omjeri daju konsonante - oktava - 1:2, kvinta s omjerom 2:3 i kvarta s omjerom 3:4. Preostali intervali izvode se iz ovih, ali se zbog kompliciranih odnosa zovu disonantnim.

Glazba po svojem brojevnom principu odražava kretanje svemira i nastoji biti u skladu s njegovom harmonijom i strukturom. Muzika djeluje stoga što kretanja i zvuci u svemiru izazivaju osjećaje u ljudskoj duši. Glazba tako liječi strasti i ispravlja ljudsku narav time što uspostavlja harmoniju ljudske duše. "Cilj nije zadovoljstvo, već služenje vrlini."

Odraz kozmičke harmonije

Platon (427.-347.) će u skladu s idealističkom filozofijom glazbu vidjeti kao odraz kozmičke harmonije, ona je kopija čiste ideje koju Platon naziva "pramuzikom" kao što je svaki realan trokut utoliko trokut ukoliko odgovara pojmu trokuta. Glazba počiva na harmoniji i ritmu i ne traži ono što je ugodno, nego ono što je pravilno. U biti glazbenog umijeća je čista i uzvišena ljubav prema lijepom, lišena grubosti i niskih strasti.

Pitagorejsko proučavanje brojčanih odnosa u glazbi i Platonova težnja k idealnom utjecat će na poimanje glazbe tijekom cijelog srednjovjekovlja.

Aristotel (384.-322.) glazbu će podijeliti na teorijsku i praktičnu, a izučavanje glazbenog umijeća vezati uz gimnastiku, gramatiku i crtanje.

Stari Grci nisu poznavali notaciju, već su visine tonova zapisivali slovima. Od njihove je glazbe (u kamenu) ostao zapisan vrlo mali broj fragmenata (ukupno 40). Jedan od rijetkih sačuvanih zapisa je "Seikilov skolion", pjesma sa Seikilova nadgrobnog stupa iz Tralesa u Maloj Aziji iz II. stoljeća pr. Kr. U kratkoj napitnici pjesma poziva na uživanje kratkog života. Melodija je oblikovana u frigijskoj ljestvici, ali se danas najčešće zapisuje u klasičnoj dorskoj ljestvici (Grci su poznavali sedam ljestvica, nizanje tonova u rasponu od oktave).

Povezane vijesti

• Festival Ljubljana - Mjesto gdje i ovoga ljeta san postaje stvarnost
• Dođite nam danas, dođite nam sutra, dođite na naša Glazbena jutra!
• Pjevački trijumf mladog Istrijana Benjamina Šurana