Kako javnost doživljava osobe s ADHD-om?

- Možemo reći da se djecu s ADHD-om često doživljava kao zločestu, a odrasle više kao nemarne, narcističke, samožive i lijene, objašnjava dr. sc.Andrea Ražić Pavičić, dr. med., specijalist psihijatar.

Njezin kolega, izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović, dr. med., dodaje da su osobe s ADHD-om u očima javnosti često percipirane kao nepouzdane i nesigurne:

- Na njih se navodno ne može osloniti, ne izvršavaju obveze na vrijeme, kasne, svaki projektni zadatak ih iscrpljuje. Zbog toga ih se često doživljava emocionalno nestabilnima.

Odrasle osobe s ADHD-om rijetko će pokazivati onu "dječju" hiperaktivnost, no i dalje se bore s nizom teškoća u svakodnevnom funkcioniranju.

- Djeca s ADHD-om često su ona koja se penju po stolovima, ometaju nastavu ili stvaraju probleme u okolini. Odrasli to neće raditi, ali će imati puno poteškoća s izvršnim funkcijama – koncentracijom, organizacijom, postavljanjem prioriteta, objašnjava prof. Jevtović.
Takve poteškoće, kaže, često vode do problema na poslu.

- Zbog poteškoća s fokusom, mnogi često dobivaju otkaze ili mijenjaju radna mjesta. Poslodavci ih znaju doživjeti negativno, iako je u pozadini neuroporemećaj. S druge strane, kada osoba s ADHD-om pronađe područje koje je doista zanima, može pokazati izniman hiperfokus – tada su to ljudi iznimne kreativnosti i inovativnosti.

Vrijeme je, dodaje, za osobe s ADHD-om često "nepoznata dimenzija":

- Rokovi im stalno izmiču, što ih dodatno frustrira i stvara napetost u odnosima. No uz podršku i liječenje, pogotovo ako se dijagnoza postavi na vrijeme, funkcionalnost se može značajno poboljšati.

(Pexels)

Stigma zbog ADHD-a

Osobe s ADHD-om nerijetko se suočavaju i s nerazumijevanjem okoline. O tome govori i izv. prof. dr. sc. Nina Kamčev, profesorica matematike i znanstvenica koja ima ADHD. 

- Imam sreću da kod mene simptomi nisu toliko očiti i da sam okružena prijateljima punima razumijevanja. No ono na što sam nailazila bilo je negiranje – ljudi često ne vjeruju da ADHD uopće postoji, smatraju ga pomodarstvom ili izgovorom. Kad vide moje uspjehe, znaju reći: ‘Nemoguće je da ti imaš ADHD.’

Kamčev ističe da je stigma posebno izražena kod starijih generacija.

- Postoji strah od svake dijagnoze – bolje je, smatraju mnogi, ne imati poremećaj nego priznati ranjivost. Mene je, zapravo, dijagnoza oslobodila. Prije sam samu sebe doživljavala kao neorganiziranu, razmaženu, preosjetljivu. Kad bi s drugima podijelila svoje teškoće, često bi dobila odgovor ‘pa samo se malo potrudi’ ili ‘probaj neku tehniku smirenja’. Sada, kad znam da za to postoji stvarni uzrok, lakše mi je, priznaje.