Jedno je sigurno, iz konobe Ulika u Fažani nidan neće zajti lačan. I ne samo to, ta će sitost biti popraćena blaženim smiješkom. Jer jela koja priprema Ivanka Jurcan, vlasnica i glavni kogo u oštariji koja je svoja vrata doprla u lipnju 2009., prije svega su iskrena. Uvijek vjerna domaćoj kužini, Ivanka nikada nije odstupila na tom svom kulinarskom putovanju koje traje već desetljećima. Iako krojačica po struci, u kuhinju je ušla, kako kaže, iz potribe. No, to je bila i ostala njena velika ljubav. Ona je glavni krivac za postojanje Ulike.

"Mamina životna želja je bila da ima restoran. Cilo vrime je govorila da će dopriti oštariju", otkriva Ivankina kćer Kristina kako je uopće nastala Ulika. Kristina je u konobi zadužena za posluživanje i papirologiju. Njezin brat Kristijan također pomaže, ali često i donosi svježe namirnice s mora i iz šume. Poput svog oca Milana, strastveni je ribolovac, lovac, a u ovo vrijeme i sakupljač gljiva.

(Snimio Dejan Štifanić)

Ulika je vajka na isten mistu, nalazi se u obiteljskoj kući nekih tristotinjak metara nakon skretanja iz Fažane za Barbarigu, tik uz glavnu cestu. Gdje je danas šank, nekada je bio dnevni boravak obitelji Jurcan. I to je sigurno jedan od razloga zašto se gost ovdje osjeća kao kod kuće, jer to zapravo i jest - kod Ivanke, Milana, Kristine i Kristijana doma. Prepoznali su to mnogi znani i manje znani gosti. Svraćaju tu često poznata imena istarske glazbene scene, a vjeran gost je bio i pokojni gastro znalac Franko Lukež. Kažu da im neki gosti dolaze od prvoga dana. "Svaku nedilju su tu poli nas na užini", kažu.

Tu se znaju vidjeti i pulski ugostitelji. Razumljivo je to, jer kad sam kušao Ivankinu maneštru, odmah sam znao da ću u Uliku češće dolaziti, iako mi nije, što bi se reklo, usput. Njezina me maneštra podsjetila na djetinjstvo, na noninu kužinu, na mirise iz kuhinje tete Juštine u Jurcanima kod Svetog Lovreča, gdje sam odlazio u mladosti. I upravo mi Ivanka spominje legendarnu, nažalost pokojnu tetu Juštinu, koja ju je naučila pripremati divljač.

(Snimio Dejan Štifanić)

- Puno sam naučila od Juštine, pogotovo ča se tiče divljači. Jednom je pošla na kontrolu u Poreč i me pitala da li san kada delala zeca, na što sam joj rekla: Da, naravno. A nisam nikada. Nisam se makla od padele od straha i ispao je savršeno, priča Ivanka.

A tajna Ivankine maneštre, zbog koje neki gosti ciljano dolaze u Uliku, nije zapravo nikakva tajna. Stvar je samo u strpljenju i vremenu, u stvarima koje nam danas kronično nedostaje. "Gledam vajka da bude po domaće, da bude kako se nikad kuhalo. Moja maneštra se ne kuha ispod četiri, pet ur. Isto tako i juha. Vržem lonac u sedam kad dojden u kužinu i to se pomalo kuha. Baš delam po domaću, iako namirnice više nisu kako ča su nikad bile. Sve je kambjano. Nekad se meso polako dinstalo, omekšavalo, a danas je stalno tvrdo i najedanput se počne raspadati", objašnjava.

(Snimio Dejan Štifanić)

Nije samo maneštra Ivankin adut. Poznata je Ulika i po istarskom odresku koji viri preko pjata, toliko je velik. Ne voli ona da se itko osjeća zakinuto. Njena su šuga nadaleko znana, i ona mesna, ali i od gljiva. Ivankina riblja juha s komadima bijele ribe diže iz mrtvih. Uskoro kreće sezona orada, a u Uliki ih pripremaju na sto načina. Kristijan je strastveni ribolovac, poznati orader pa ribe ne fali. Kalamari su u Uliki isključivo domaći. I zimi i ljeti. Nikakve patagonijske lignje s oznakama kao da je riječ o kakvoj matematičkoj formuli. Tu je još jedno često traženo jelo - teletina na teću.

Povezane vijesti

• Na Maloj ribarskoj akademiji obnavljat će se stara batana
• Ophodnja na dva kotača za sigurniju turističku sezonu
• Na Vodnjanštini šteta od suše 18,5 milijuna kuna