Svaka obitelj ima svoja pravila. Pravila nam, osim što su neophodna za uspješno funkcioniranje obitelji, služe da nam suživot bude predvidljiviji te pružaju djetetu osjećaj sigurnosti. No, kako se život u obitelji ne bi pretvorio u organizaciju s gomilom pravila kojima se treba podređivati, važno je i razmisliti o pravilima u donošenju pravila.

Svakom djetetu njegovi roditelji predstavljaju sigurnu bazu u kojoj se ono prvenstveno mora osjećati zaštićenim te zadovoljiti svoje potrebe za ljubavlju i pripadanjem. U obiteljima u kojima se svakodnevica svodi na gomilanje zabrana kojih se treba pridržavati nije jednostavno biti dijete, ali ni roditelj. Stoga kada postavljamo pravila, poželjno je voditi računa da ne posjeduju nužno negativnu konotaciju kako ne bi djeci, a i roditeljima, počela predstavljati teret.

To možemo izbjeći na način da pravila usmjerimo pozitivno, odnosno da zabrane preformuliramo u dopuštenja. Tako primjerice pravilo "prije ručka nije dozvoljeno jesti slatkiše" možemo preformulirati u pravilo "slatkiši su dozvoljeni nakon ručka" ili sl. Pozitivno usmjerena pravila preusmjeravaju djeci fokus sa zabranjenog na dopušteno i samim su time mnogo privlačnija za prihvaćanje.

Postoje situacije u kojima sama pravila ponekad nisu dovoljna da bi dijete u potpunosti razumjelo što od njega tražimo. Kada se nalazimo u situaciji koja je djetetu nova ili nepoznata, iznimno je važno objasniti mu što točno od njega očekujemo. Uzmimo za primjer odlazak u trgovinu. Mnogi roditelji planiraju posjet trgovini unaprijed i razgovaraju s djetetom o prihvatljivom ponašanju, no većina razgovora najčešće se ipak bazira na zabranama. Ako djetetu kažemo: "Ne smiješ trčati"; "Ne smiješ sve dodirivati"; "Ne želim da praviš scene kada odbijem kupiti ono što želiš..." dijete je vjerojatno shvatilo što ne smije, ali je li pritom doznalo što smije? Dakle, roditelji moraju osvijestiti da se kod malene djece ovakve stvari ne podrazumijevaju, već se moraju izgovoriti.

Primjerice: "Ne smiješ trčati, ali smiješ hodati ili voziti se u autiću-kolicima"; "Ja ću kupiti namirnice za ručak, a ti smiješ odabrati jednu čokoladu koja ti se najviše sviđa". Ovakvim konkretnim i nedvosmislenim uputama predviđamo unaprijed moguće situacije te jasno izričemo djetetu što od njega očekujemo.

Također, potrebno je pripaziti kojim rječnikom djetetu izričemo pravila, dopuštenja ili očekivanja. Koristimo li prečesto riječi poput dobro, pristojno, lijepo i sl., izvrstan je trenutak da se zapitamo što zapravo djetetu time želimo poručiti? Razmislimo o sljedećoj rečenici: "Stoput sam ti ponovila da se lijepo ponašaš, a ti tako?!" Po intonaciji našega glasa, mimici lica ili gestama, dijete će shvatiti da nismo zadovoljni njegovim ponašanjem. No što mi podrazumijevamo pod "lijepo" te što nam to specifično smeta pod "tako", dijete neće razumjeti, ma koliko mu puta to ponovili. Dakle, čim konkretniji budete i čim detaljnije upute djetetu date, veći su izgledi da vas dijete shvati, te u konačnosti, da očekivano i primijeni.

No, jesu li roditelji jedine osobe koje u obitelji trebaju donositi pravila? Dok postoje pravila čije donošenje u potpunosti leži na odgovornosti odraslih osoba jer se odnose na zaštitu sigurnosti ili zdravlja djeteta, postoje i ostala pravila koja ne moraju donositi isključivo roditelji, već u čijem donošenju mogu sudjelovati svi članovi obitelji.

Dakle, ako je dijete dovoljno zrelo da može sudjelovati u donošenju pojedinih pravila, uključite ga u raspravu i pokažite mu da vam je važno čuti njegovo mišljenje. Pravila koja su donesena dogovorom, uzimajući u obzir mišljenje svakog člana obitelji, pravila su koja imaju najveću vjerojatnost da će biti poštivana iz razloga što se baziraju na međusobnom uvažavanju, a ne na pokazivanju roditeljske nadmoći. Također, postavljena na ovaj način, pravila vam neće predstavljati teret, već će postati saveznici vaše obitelji u kojoj se suživot svih članova bazira na međusobnom upoznavanju, uvažavanju i zajedničkom rastu.

Povezane vijesti

• Digitalizacija kao SAVEZNIK U ODRASTANJU
• Online predavanje: KAKO POSTAVITI GRANICE MALOJ DJECI?
• TJEDAN PSIHOLOGIJE Mentalno zdravlje: Riječi koje svakodnevno slušamo, no znamo li što znače?