ZAŠTO VOLIMO PLANINARENJE

NEDJELJNA ŠETNJA JUŽNIM OBRONCIMA UČKE: Predivni pogledi na Kvarner, Gorski kotar i zelenu Istru

| Autor: Enki - Enes SEFERAGIĆ


Lagani usponi, hod grebenom, silasci, pogledi na Kvarner, otoke, Rijeku, Gorski kotar pod snijegom, plavo more, zelenu Istru, Čepićko polje … Kada ne hodate samo hodanja radi, nego vanjski svijet doživljavate iznutra, iz sebe, tada hodanje prirodom postaje kreativan čin i tada postojite samo u sadašnjem trenutku, upravo onakvi kakvi ste i ono što jeste. Zato volimo šetnje prirodom i planinarenje

Jednostavna, lijepa, slikovita, na trenutke i bajkovita šetnja počinje kao i sve ostale. Prvim korakom. A da li ikada završava, to ovisi o tome što želite. Zato pripazite što želite, jer kažu, to bi mogli i dobiti. Kamo sreće kada i bi.

Čepićko polje (Enki - Enes Seferagić)

Bili smo na izletu, nas sedmoro. Dvije djevojke, žene, dame, tri dečka i dva četveronožna prijatelja. Bili smo na zajedničkom, mada kako često to volim reći, ipak svaki na svom izletu. Da bi to i dokazali bilo bi potrebno da svatko od nas opiše izlet i vrijeme koje smo proveli zajedno te prekrasne nedjelje, 8. ožujka na 111. obljetnicu proslave međunarodnog Dana žena.

Kako to često biva, dragovoljno sam i sa zadovoljstvom preuzeo zadatak da napišem par riječi o izletu. Mada, istini za volju nema se tu puno toga za napisati, slike govore tisuću riječi, a naš je izlet bio više nego slikovit.

Na grebenu, a u pozadini vrh Perun (Enki - Enes Seferagić)

Hodali smo! Efektivno smo bili u pokretu nešto više od tri sata. Sam izlet ipak je i na našu sreću dulje trajao. Već mi je sada dok ovo pišem pomalo žao što se nismo više zaustavljali, sjedili, gledali i razgovarali. Ali kada se dublje zamislim čini mi se da je naše koračanje tim prekrasnim krajolicima bilo vođeno unutarnjim osjećajima. Kada ne hodate samo hodanja radi, nego vanjski svijet doživljavate iznutra, iz sebe, tada hodanje prirodom postaje kreativan čin i tada postojite samo u sadašnjem trenutku, upravo onakvi kakvi ste i ono što jeste. Zato volimo šetnje prirodom i planinarenje.

Kuća s panelima

Dogovor je bio kratak. Žbevnica – ne, iz Bresta je prekratko. Učka – ne, sa Poklona izlet prođe prebrzo. Idemo južno od Učke, lagano je, ali ćemo se nahodati. Shvatili ste, barem vi koji planinarite, željeli smo samo uživati, a ne previše se umarati. Ako i ne planinarite, neka vam ove riječi, ali još više slike, budu putokaz.

Proljeće na Učki (Enki - Enes Seferagić)

Parkirali smo se u Maloj Učki. Slobodno mogu reći napuštenom mjestu, bez stalnih stanovnika na 995 metara nadmorske visine. Sada su ipak mnoge kuće u fazi obnove ili već obnovljene. Uz poneki dobar dan izmijenjen s ostalim izletnicima Malu Učku, samu Učku, bolje reći njen najviši vrh Vojak koji se uzdiže iznad sela ostavljamo iza sebe i krećemo na suprotnu stranu. I to nizbrdo. Nakon dvadesetak minuta hoda stižemo do napuštenog starog mjesta Pomaj, do ruševina koje s tu ostale kao spomen na nekadašnji život na planini. Upravo tu, na tom povijesnom mjestu susrećemo se sa prvim šafranima, visibabama i ostalim vjesnicima proljeća, mada se nama čini kako je već stiglo. Pazi stao si na cvijet, upozorila me prijateljica. A kako neću, pun ih je proplanak. Opomena je ipak ostala utisnuta u mene i pazio sam gdje gazim.

Kuća Parka prirode (Enki - Enes Seferagić)

Na putu nam se našla na prvi pogled pomalo čudna građevina pa smo na nju sjeli. Odlučili smo se za kako bi to u školi rekli - mali odmor. Na nju smo sjeli jer je prvo što smo ugledali bio samo limeni krov sa solarnim panelima na njemu. Kuća je ispod krova, što bi se samo po sebi trebalo podrazumijevati, ali sa strane s koje smo došli naiđete prvo na krov. Sama kuća sazidana je od lijepog kamena i ukopana je s druge strane. Ili krov izranja s naše? Obilazim je i gledam. Ne nalazim nikakvu oznaku niti ploču s informacijom što je to, čemu bi trebala služiti. Vidi se da je potpuno nova. Gospođa rodom iz podnožja Učke koja se našla na istom mjestu kaže mi “a što je, ča misliš, pranje šoldi”. Kako to mislite? Pitam. Ali ne zna, kaže mi da pitam Park prirode i pita nas kamo smo se zaputili. Na Brgud! Kakov Brgud, to vam je sve Bodaj. Oduvijek smo mi koji smo tu rođeni taj kraj gori tako zvali, taj Brgud su kašnije izmislili objašnjava nam svoju naslijeđenu toponimiju. Pa dobro, meni je zaista svejedno, znam da je na karti označen prijevoj Bodaj, ali ako treba neka je sve pred nama Bodaj, zašto da ne, i krećemo dalje.

Sjećanja Učkara

Sve dalje samo je jedna velika slikovnica. Lagani usponi, hod grebenom, silasci, pogledi na Kvarner, otoke, Rijeku, Gorski kotar pod snijegom, plavo more, zelenu Istru, Čepićko polje … Uživajte u fotografijama ili prošećite sami. Na mjestu gdje se već godinama nalazi kuća Zemaljski raj ljubaznog vlasnika gospodina Josipa Mohovića iz Mošćeničke Drage i kapelica s kipom Majke Božje susreli smo još negdašnjih Učkara. Razgovaramo kako su u Veloj Učki išli u školu, kada i zašto su napustili taj kraj i o još mnogo čemu, ali kratko. Njima se žurilo, a nama je draže naše putovanje u koje smo svaki za sebe, a ipak zajedno već duboko uronili. Kratak pozdrav stisak ruke i put pod noge.

Pogled na Cres s Učke (Enki - Enes Seferagić)

Do kuda? Možete i do Plomina ako imate vremena i kondicije. Produžili smo do mjesta s kojeg se pred nama prostrla panorama Krka, Cresa, Osorčice na Lošinju, Sisola, grebena Skitače, Istre. Vratili smo se djelom jednim od makadamskih puteva koji vode zapadnim padinama Učke do limenka sa solarnim panelima, potom dvadesetak minuta uspona i tu smo, odakle smo i krenuli.

Tako sam smirena i opuštena nakon ovakvih dana, kratko je rekla Niky u autu na povratku. Nismo na te riječi imali ništa za dodati.

Pomaj (Enki - Enes Seferagić)


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater