NOVI PODVIG

Feručo Lazarić, slijepi planinar iz Savičente, kreće na avanturu života: Idem na Via Adriaticu s prijateljima PROHODATI 1.100 KILOMETARA

| Autor: Enes SEFERAGIĆ - ENKI
Na stanici u Savičenti na putu za crkvu Sv. Petra (E. SEFERAGIĆ)

Na stanici u Savičenti na putu za crkvu Sv. Petra (E. SEFERAGIĆ)


Ova moja sljepoća na neki način me je ispunila. Usudim se reći čak i to da ne bih bio tako sretan i ispunjen čovjek da sada vidim, a smatram se sretnim, život mi je ispunjen. U svojoj sljepoći našao sam nešto što treba istraživati i što istražujem svakodnevno. U tim okvirima sam si organizirao život i živim punim plućima

Ako sve bude prema planu, u utorak 22. rujna Feručo Lazarić, slijepi planinar iz Savičente, kreće na avanturu svoga života, Via Adriatica trail. Ova prva long distance staza u Hrvatskoj duljine 1.100 kilometara proteže se od Rta Kamenjak u Istri sve do Dubrovnika i Prevlake. Na jedinstveni pješački put koji spaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog podneblja, Feručo odlazi s prijateljem Serđom Ostovićem koji ga je svojim pozivom i ponukao na tu pustolovinu.

Na putu za koji će trebati vjerojatno oko dva mjeseca hodanja, osim službeno izmjerenih 1.069 kilometara treba savladati i 42.000 metara visinske razlike, mnogobrojne logističke zavrzlame ovisne o pojedinom hodaču, uz jako puno dobre volje, snalažljivosti i strpljenja.

Penjačko iskustvo

Feruča Lazarića upoznao sam ljeti 2018. godine. Dugogodišnji prijatelj i česti supenjač nekoliko puta mi je spomenuo kako se njegov bivši kolega iz Uljanika, planinar iz Savičente želi probati penjati. Zašto ne, ni prvi ni zadnji. Samo, napomenuo mi je, moraš znati, Feručo je slijep.

I Feručo se penjao. Dobro osiguran ispenjao je četiri lakša mada gotovo vertikalna penjačka uspona, o čemu smo tada više usput nego planirano snimili i kratki film. Rekao mi je tada da ga osim znatiželje na penjanje ponukalo i to što se sprema za uspon na Olimp, na njegov najviši vrh 2.917 metara visoku Musalu, a tamo će mu prethodno iskustvo penjanja i te kako dobro doći. Osim što je uspješno savladao Musalu penjao se kasnije i na tehnički zahtjevniji Triglav, zatim po Omiškoj ferrati o čemu je napisao knjigu “Planinarenje na slijepo”. I vjerojatno mnoge iznenadio.

Idem s guštom

Kako se dugo nismo vidjeli posjetio sam ga u njegovoj Savičenti. Čekao me na cesti u blizini svoje kuće, u gojzericama i s ruksakom na leđima. Krenuli smo na kratki pješački izlet do crkve Sv. Petra na Vrhu i natrag. Vodio je on mene, jer do tog lijepog i zanimljivog mjesta nikad prije nisam bio. I razgovarali smo. Ispričao mi je legendu o gradnji crkve, kako već godina radi svoje vino, o tome kako je još kao mlad počeo svirati gitaru i nastupao po plesnjacima sa svojim triom “Vikinzi”. Dok je vidio volio je trčati, voziti bicikl, skijati, ali mu planinarenje nikada nije palo na pamet sve dok nije izgubio vid. Od tada, ima tome već 20 godina, počeo je planinariti. U početku sa suprugom Ivankom, a kasnije sa sve brojnijim prijateljima koje je stekao na svojim planinarskim izletima. Kao i uvijek kada priča o tome, dodaje kako je neizmjerno zahvalan svima koji su bili uz njega i za čije se ruksake pridržavao, jer bez njih kako kaže, ipak ne bi mogao.

- Feručo, preskočimo sve logističke detalje kako, s kime, dionice i tako dalje. Bit ćeš na putu, hodat ćeš dva mjeseca. Reci mi kako se osjećaš pred to putovanje. O čemu razmišljaš?

- Što da kažem, niti me tko tjera, niti me tko plaća da idem na taj put. Idem s guštom. To je za mene jednostavno izazov. Iskreno zanima me i to kako ću osobno funkcionirati svo to vrijeme, u neprestanom kontaktu s prirodom, bez kreveta, bez žene, bez njene kuhinje, samo ja i prijatelj. Doduše, po dionicama će nas pratiti i pomagati lokalni planinari, od kojih su neki moji prijatelji i poznanici. Ipak, sve moramo prohodati nas dvojica. Nemam iluzija, ipak je to distanca od 1.070 kilometara s mnogim usponima. Ne znači da ću ići baš na sve vrhove, postoje varijante kako neke i zaobići, ali o tome ćemo se dogovarati putem. Nama se ne žuri, obojica smo u mirovini, vremena imamo pa si možemo priuštiti i koji dan odmora, silaska u civilizaciju. Vidjet ćemo. Ako dnevno pređemo u prosjeku 25 kilometara, računam da je to oko 50 dana hoda. Neka je i dva mjeseca, ja na to računam. I iskreno, jedva čekam da krenem.  

- Cijelim putem dok hodamo ako ne razgovaramo ti zviždiš i pjevušiš! Sretan si što ideš, što tvoja supruga kaže na to?

- Pričao sam ti da sam od malena s gitarom, volim pjevati. Pričao sam ti o svojim prvim svirkama na plesnjacima u okolici Savičente koji su onda bili u modi. Na jednom od njih upoznao sam i ljubav svog života, moju Ivanku. I od onda smo zajedno, a koliko je to godina neću ti reći, smije se. Doduše, bilo bi teško i izračunati, dodaje. A što kaže, sretna je da sa mnom ide muškarac, a ne ženska (opet se kroz smjeh šali). Mislim da ona to razumije, uostalom puno godina je planinarila sa mnom, sve do prije tri godine kada je na žalost dobila upalu išijasa. Neka se malo odmori od mene, čut ćemo se telefonom svaki dan, a i neće morati toliko kuhati i prati, barem ne moju robu. Morat ću sam mada (Feručo se opet od srca smije) nikada nisam ni čarape oprao. Naučiti ću i to.

- Često si posljednjih godina u medijima, Glas Istre, HTV, da ne nabrajam. I sam voliš pisati. Ipak, reci mi da li postoji nešto što te do sada nisu pitali. S vremenom si postao svojevrsni promotor kako i ljudi s tjelesnim ograničenjima mogu uživati u kojekakvim aktivnostima. U svijetu se time bave razne organizacije poput Paradox sporta koje invalidnim osobama omogućavaju razna iskustva i doživljaje u prirodi. Ili, da pojednostavim, reci što želiš, a nisi do sada imao priliku.

- Sada si me stavio pred dosta tešku kušnju. Moram malo razmisliti. Ti znaš, nisam slijep od rođenja, slijep sam posljednjih 20 godina. Gledaj, kako sada imam cjelovitu sliku, onoga prije i ovoga sada, gotovo sam siguran kada bih sada mogao vidjeti vjerojatno ne bih planinario, pa samim time niti išao na Via Adriaticu. Razmišljao sam o svome životu i o vremenu dok sam vidio, i usudim se reći da me ova moja sljepoća na neki način ispunila. Usudim se reći čak i to da ne bih bio tako sretan i ispunjen čovjek da sada vidim, a smatram se sretnim, život mi je ispunjen. U svojoj sljepoći našao sam nešto što treba istraživati i što istražujem svakodnevno. U tim okvirima sam si organizirao život i živim kako se to kaže punim plućima. Nekada bih jednostavno sjeo u auto i negdje otišao, volio sam voziti bicikl, skijati, a to su načini kako brže prolaziš kroz krajolike. U planinarstvu je sve sporije. Pošto ne vidim prisiljen sam ići još sporije i pažljivije. Ali tako imam više vremena, okrenem se sebi, tokom hoda intenzivno koristim sva moja druga osjetila. Njuh, sluh, stopala kojim opipavam teren i u tome uživam. Ranije nikada nisam zaista čuo žubor potoka koji teče niz brdo, huk vjetra, zvuk grana koje se na vjetru njišu, lišće koje pada, pjev ptica. Sve to i još puno toga sada doživljavam puno intenzivnije, možda bolje reći potpuno drugačije i neopisivo vama koji vidite. Znam jer imam oba iskustva. Možda tebi ne izgleda tako kako to ja sebi zamišljam, ali sve to vidim i osjećam na svoj način.

- Feručo, rekao si da si gladan, a grah je spreman. Hoćemo li potrčati, bar malo?

- Nema prepreka? Nema!

I potrčali smo.

Praćenje putem Facebooka

Feruča Lazarića na njegovom putu od 22. rujna pratit ćemo putem Facebooka   https://web.facebook.com/viaadriatica/. Sa nekima će se i čuti telefonom. Poželimo mu jednostavno, planinarski sretno!

Za zainteresirane o stazi više na https://viaadriatica.org/staza

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater