Od zelenih plodnih polja natopljenih kišom do veličanstvenih osunčanih pustinjskih dina

(Snimio Mladen Radić)

Najiskrenije, Maroko mi nikad nije bio na listi želja. Mjesec dana prije polaska imao sam neke druge ideje vezane za putovanje u zemlje u bližem i daljem okruženju. Želja da opet prošećem bazarima i doživim pustinju na koncu su prevagnuli. Bazari su posebno zarazni jednom kada se osjeti njihova opojna atmosfera.

Nepisana pravila

Da sam se kojim slučajem uspavao u Hrvatskoj i probudio tek u Maroku, tamo negdje na sjeveru, ne bih primijetio nikakvu razliku. Zelenilo, rijeke i potoci, beskrajne obrađene površine, masline i vrijeme koje prelazi iz kišnog u poluoblačno i vjetrovito. No, onda nakon boljeg pregleda upada u oči smeće koje prekriva ta polja i blatnjava sela i zaseoci, često bez asfalta, s tržnicama i džamijama kao središtima društvenog života.

Sporedna ulica na periferiji Ouarzazatea (Snimio Mladen Radić)

Maroko su dva svijeta u jednome. Tu su Arapi i Berberi, dvije različite geografije i različite arhitekture, uz utjecaje istoka i zapada.

Smještena na obali Atlantika, Casablanca se diči svojim art décoom i priziva reference iz popularnog filma zbog kojeg je otvoren Rickov kafić te velebnom džamijom na obali Atlantika, koja je jedina u zemlji otvorena za strance. Malo dalje Rabat nudi lijepo uređenu kazbu za turiste i jednu koja baš i nije za turistei. Dok obilazimo kraljevski mauzolej u oči mi upada obližnja, lijepa, nova moderna operna kuća kao i Dubai neboder od 54 kata, koji je pak djeluje kao šaka u oko.

Prizor iz Casablance (Snimio Mladen Radić)

Nažalost, osim lokalnih vodiča u pojedinim mjestima nemamo jednog koji bi se vozio s nama veći dio puta, objasnio nam kuda prolazimo i malo približio marokanski politički i društveni sustav, pisana i nepisana pravila ponašanja. Zbog toga sam oprezan i ne upuštam se baš u komunikaciju s lokalcima, no zato oni koji su na turistički prometnijim mjestima stalno pitaju odakle ste. Šifra je, naravno, "Luka Modrić". Koristi se engleski, iako je zbog kolonizacijske povijesti ovdje glavni francuski što se vidi u natpisima na ulicama.

Ipak, ovdje sam na odmoru, a ne na zadatku. Treba se opustiti, a nema boljeg relaksirajućeg prizora od onog koji nas dočekuje u Chefchaouenu - okićeno stablo, premda bez kuglica, u gradiću na obroncima masivne planine, strmih ulica, s restoranima koji noću obasjavaju trg žućkastim, narančastim i crvenim bojama, iz kuća obojenih u plavo. Čini se poput Božića u Alpama. Plavetnilo gradskih ulica koje prekrivaju beskrajne rijeke štandova i malih trgovina još je bolje istaknuto po danu i sve djeluje vrlo živopisno i pitomo. U blizini je i vodopad do kojeg valja pješačiti i verati se po uskim stazama prateći rijeku. Turistička sezona se još nije zahuktala tako da nema velikih grupa turista koje bi nam ometale uživanje u prirodi, no neposredno pred dolazak do samog vodopada mene zaustavlja moj strah od visine.

Pitomi i živopisni Chefchaouen (Snimio Mladen Radić)

Na putu prema jugu prolazimo kroz Volubilis, ruševine nekad velikog i dobro organiziranog rimskog grada u kojem je živjelo 30 tisuća stanovnika, za one koji vole povijest blisku i našim krajevima.

Sve je bilo lijepo i krasno, ali početak baš i nije obećavao, no Maroko je na kraju ispao poput filma koji se iskupi u završnici. Na putu srećemo grupe oduševljenih turista koji su već bili tamo gdje mi idemo. Oni u laganim jaknama, dok ja zabundan u kaputu, s džemperom i šalom. Što li nas to čeka? Maroko, kao i slične zemlje, ima tu "nesavršenu savršenost" ili "neurednu urednost", funkcionira u uvjetima za koje bi se izvana reklo da ne može funkcionirati, što se, primjerice, simbolički ogleda u odnosu automobila i pješaka kojima prometna pravila služe tek kao usputna sugestija koja se može i ne mora prihvatiti. Jedni voze, dok drugi prelaze cestu, čini se bez ikakve logike, kao da ni jedni ni drugi ne razmišljaju što rade, po opet sve ide glatko, nema dernjave, nema ljutnje, uz tek pokoje trubljenje. Prvi dan se užasavam, drugi dan se navikavam, treći dan ne mogu bez toga.

(Snimio Mladen Radić)

Taj i takav Maroko otkriva se postupno. Nakon bajkovitog Chefchaouena, stižemo u Fez, odnosno Fes, odnosno grad po kojem je slavno pokrivalo za glavu dobilo ime, s noćnim životom koji buja u trgovačkim ulicama starog grada gdje prvi put u životu kušam kadaif, slatkiš s kremom od pistacija koji mi raspoloženje diže do maksimuma. Nema veze što smo se izgubili u onom labirintu ulica i uličica.

Stomak mi priprema osvetu koji će izvršiti dva dana kasnije, ali sada je sve baš kako treba biti. Fez ima i bogatu povijest, čiji je primjer palača no zanimljiv su posjeti radionicama i trgovinama poput one gdje se prodaje sve što se od kože može napraviti - od novčanika do cipela i jakni, dok s terase puca pogled na "bunare" u kojima se kojima se boji koža. Na ulazu dobivamo po jednu stabljiku metvice da svako malo pomirišemo jer smrad je neizdrživ.

(Snimio Mladen Radić)

Hrana

Najveći kulinarski adut Maroka je tažin, meso s povrćem skuhano u povišenim keramičkim posudama. Nje loše, ali već nakon dva dana mi počinje izlaziti na nos, slično kao i razvikani kuskus. No, tu su i ražnjići, juhe i salate te deserti koji uključuju voće. Na svu sreću, tu je i pastilla - pita s piletinom i bademima omotana u lisnato tijesto i posuta šećerom i cimetom. Da prste poližeš, a pritom i zasitno. No, najviše sam se navukao na njihov čaj, koji se sviđa i mom ponekad nervoznom želucu. Uz egipatski karkade’, nešto najbolje što sam ikada kušao. Cijene menija od tri slijeda u restoranima idu od 90 do 140 dirhama. Deset dirhama = jedan euro.

(Snimio Mladen Radić)

Ludi Berber

Onaj Maroko kojeg ja, a vjerujem i drugi, najviše čekamo, počinje se pokazivati, ironično, malo nakon gradića kojeg nazivaju "marokanskom Švicarskom". Osvježavajuće zelenilo pretvara se postupno u suhu zemlju zućkastosmeđe boje, oblaci ostaju na sjeveru, sunce još toliko ne prži, ali temperatura raste. Nema više toliko plodnih polja, a rijeke u prostranim koritima pretvaraju se u tanke potočiće, one koji još nisu presušili, dok daleko u pozadini planine Atlasa pokazuju svoje još uvijek snijegom pokrivene vrhove. Priznajem, malo sam uzbuđen jer nas čekaju dvije noći u pustinji, doduše ne u šatorima nego u relativno komfornim, malim bungalovima s krevetom, zahodom i tušem. Pred kraj puta iz malog busa/kombija prebacujemo se u džipove koji uskoro kreću s puta i kroz neoznačenu ravnicu vode nas u kamp.

Malo kasnije već smo na devama i jezdimo prema pješčanim dinama Sahare, dok sunce zalazi. Neću se ovdje praviti važan, umirao sam od straha dok su me te inače simpatične i mirne životinje nosile na svojim leđima, a pogotovo dok su se podizale i spuštale, no konačno doživjeh i to - zalazak sunca u pustinji, na dinama koje polako mijenjaju boje a blijedeća svjetlost se reflektira na plitkom obližnjem jezeru. Iduće jutro budim se dok je još mrkli mrak, noć bez mjesečine, kako bih dočekao i izlazak sunca koje stvara sjene na bjelkastim pješčanim sljemenima koje podsjećaju na statične valove.

(Snimio Mladen Radić)

Hladno je i opet se stišćem u svoj kaput da bih ga samo dva sata kasnije skinuo i stavio laganu proljetnu jaknu. Na redu je vožnja kroz pustinju. Povremeno zastajemo, kako bi posjetili berberski kamp ili kako bi nam vozači pokazali jedan od bunara za vodu. Prvi put vidim i plavo-zelenu-žutu berbersku zastavu sa znakom koji predstavlja čovjeka.

Berberi čine oko 40 posto stanovništva u Maroku, inače razasuti kroz nekoliko sjevernoafričkih zemalja, sebe ne vole uvijek zvati Berberima odnosno Barbarima nego Slobodnim ljudima, a osjećaj pripadnosti, osim jezika koje govore, daje im i njihova abeceda dodatno razvijena prije 50-ak godina. Izgleda da im pustinja daje taj osjećaj slobode da se kreću po beskrajnim prostranstvima i da osnuju svoju privremenu naseobinu gdje im odgovara.

Glavni trg u Marakešu (Snimio Mladen Radić)

U toj pustinji susrećemo i vješte trgovce koji pored raznih suvenira i drangulija za koje se kunu da su iz kuće radinosti, prodaju pijesak i (vjerojatno vulkansko) kamenje iz pustinje koje se inače može jednostavno pokupiti. Ljudi to kupuju. Ti pustinjski prodavači su majstori u pregovaranju i znaju kako će iz vas iscijediti još koji novčić više, unatoč tome što su spremni cjenkati se. Ne možete pobijediti, samo se nasmijati.

(Snimio Mladen Radić)

Četverosatni obilazak dolazi kraju, no nismo dobili što smo najviše željeli - vožnju po dinama. Naš zagrebački vodič koji nas prati na putu zove agenciju i uskoro stižu tri nova džipa s tri nova vozača. Ovaj moj se predstavlja kao Ludi Berber i uskoro poskakujemo po dinama poput Jamesa Bonda u nekoj od njegovih ludih vožnji, samo bez pucnjave i eksplozija. Nakon desetak minuta stajemo i ostatak ekipe ide se penjati na visoku strmu dinu. Meni ne ide, pa ne ide, stalno gubim ravnotežu dok mi noge propadaju u pijesak, no iz desetog pokušaja konačno stižem do vrha, samo da bih otkrio da je tu još jedna, još viša i još strmija dina. Pa, kad me već krenulo…

Vrijedi svakog truda

Ipak, vrijedi svakog truda i svakog zrna u cipelama. Naći se okružen tim glatkim svilenkastim pijeskom koji se presijava na suncu u nekoliko boja, osjećaj je koji je teško opisati.

Nije sva magija Maroka samo u pustinji. Jednako su me impresionirale i njihove veličanstvene, masivne planine i duboki klanci poput onog blizu Dadesa, čije se stijene uzdižu i do 500 metara, a čije riječno podnožje obilazimo pješke. Noćimo u nekome od hotela ili riala - pansiona uređenih u tradicionalnom stilu te koristim (skoro) svaku priliku da sam otkrijem što ima u sporednim ulicama, barem pola sata ili sat vremena, ujutro ili navečer. Dok smo u Maroku traje ramazan i Marokanci kao predani muslimani poste od izlaska do zalaska sunca te se redovito mole.

Klanac Dades (Snimio Mladen Radić)

U Ouarzazateu izlazim ujutro prije odlaska, glavna ulica na periferiji je puna vjernika koji odlaze iz džamije, nasmijani, neki si čestitaju - ramazan je gotov. Skrećem u jedan od odvojaka, uličica puna građevinskog materijala i smeća. Jedini sam turist, ali nitko ne obraća pažnju na mene. Ne žurim, zaustavljam se na nekoliko minuta. Klinci se igraju na malom trgu pored ruiniranih kuća, auti prolaze i dižu prašinu na neasfaltiranim ulicama. Sve je mirno, usporeno, djeluje sigurno.

Kad već spominjem Ouarzazote, definitivno dolazim na svoje kada posjećujemo prvo jedan muzej posvećen filmu, a onda i studio zbog čega se ovaj dio naziva "marokanskim Hollywoodom". Ne bez razloga - ovdje su snimani "Gladijator", "Lawrence od Arabije", "Aladin", "Kraljevstvo nebesko" i filmovi biblijske vjerske tematike s poznatim glumcima. Pogotovo je prostran studio Atlas kroz koji nas vodi simpatični Omar te sudjelujemo u rekreiranju jedne od scena iz "Kleopatre", a tu su snimani i neki dijelovi "Zakona braće", "Dragulja s Nila" i "Daha smrti" iz serijala o 007, što je predstavljeno kroz ogromne korištene makete aviona ili automobila koji su služili za scene eksplozija. Osjećam se kao klinac u luna parku, samo mi još nedostaje šećerna vata.

(Snimio Mladen Radić)

Klizeći kroz planinske prijevoje i mijenjajući nadmorske visine nakon samotnosti pustinje stižemo do Marakeša, glavnog grada, čiji je glavni trg uzavreo od ljudi i slavlja. Trg je prepun, po mojoj blagoj procjeni, oko 10 do 20 tisuća ljudi je u svakom trenutku na njemu, tu su štandovi za hranu, kao i improvizirani restorani, ugostiteljskih objekata ima na desetine, možda i više od stotinu i sva su mjesta popunjena. Ljudi sjede, jedu, piju svježe iscijeđene sokove, šeću, kupuju, ili ne kupuju nego samo razgledavaju, ali sve je poput rijeke u brzacima, stalno u pokretu, pojačano bojama voća i začina sa štandova, pa opet sve je nekako smireno. Fešta je, ljudi. S trga se atmosfera prelijeva na obližnje restorane i u ulice pune trgovina, boja i mirisa dok se stvaraju redovi ispred bankomata i jedino malo iritiraju motoristi koji se guraju u tijesnim prolazima.

Zadnji gutljaj

Samo mala digresija - znači, imamo Marakeš, dine, začine i Slobodnjake, ali bez divovskih crva i Vladimira Harkonnena…

Iduće jutro sve je mirno, nema nikoga, ali ne zadugo. Krećemo u obilazak i na popisu nam je između ostalog botanički park i obližnji muzej Yvesa Saint Laurenta. Navečer mene svrbe tabani da napravim još jedan veliki đir, kupim koji suvenirčić i vozim se kočijom kroz stari dio grada dok me rashlađuje proljetni povjetarac. Kočijašu se ne žuri, a ni meni. Još jednom upijam atmosferu i čekam da negdje odem na zadnji gutljaj marokanskog čaja prije spavanja dok grad nastavlja živjeti svojim životom. Još jedan pogled na noćni Marakeš. Treba spakirati kofere i pokušati odspavati, avion polazi za manje od 10 sati. Kad pomislim da mi se nije dalo doći…

U avionu dobivam mjesto u praznom redu, i smještam se tik do prozora. Dan je sunčan, bez niskih oblaka pa imam još sat vremena uživam u ljepotama Maroka dok moji prastari mobitel sa zastarjelim fotoaparatom niske rezolucije radi punom parom. Nebo je granica. To i Sredozemno more.