DEVEDESETOGODIŠNJI ROVINJEŽ IVAN PAULIŠIĆ CIVETTA
RAZGOVOR S JEDINIM ŽIVUĆIM BORCEM TALIJANSKOG BATALJUNA PINO BUDICIN: Nikad neću zaboraviti to slavlje kada smo ušli u oslobođenu Pulu
Prije nego što sam otišao na razgovor s jedinim živućim borcem talijanskog bataljuna "Pino Budicin" Ivanom Paulišićem iz Rovinja uzeo sam u ruke knjigu Rossa una stella (Crvena petokraka). Drugo dopunjeno izdanje iz 1975. godine na oko sedamsto stranica donosi iscrpnu kroniku borbenog puta ovog bataljuna i ostalih jedinica Titovih partizana u kojima su djelovali istarski talijanski antifašisti. Djelo je izdao rovinjski Centar za povijesna istraživanja, a autori su Giacomo Scotti i Luciano Giuricin. Knjiga je desetljećima ležala negdje na gornjim policama obiteljske biblioteke, apsolutno zaboravljena. Nisam niti sanjao da ću je opet prelistati jer živimo u vrijeme sve jačeg djelovanja povijesnog revizionizma i relativiziranja povijesnih činjenica, kada se malo tko bavi poviješću istarskog antifašizma osim kad to zahtjeva politika, a ona kao da ne može bez povijesti.
Iz godine u godinu rastući populizam hrani se istrgnutim podacima iz konteksta koji se gubi u magli. Knjiga dokumentirano govori o stotinama, tisućama mladića koji su od jeseni 1943. do proljeća 1945. godine dobrovoljno pristupili partizanskom pokretu. Napuštali su dom i slijedili borbeni put, jer se Istra našla pod njemačkom okupacijom, a okupatorskoj vojsci priključili su se i talijanski fašisti koji su sudjelovali u gotovo svim krvavim odmazdama nad civilnim stanovništvom.
Mali Talijan u Gorskom Kotaru
- Partizani su napadali, a okupator je reagirao paljenjem sela, silovanjem, klanjem, strijeljanjem i pljačkom. Naši su se komandanti držali čvrstog ratnog pravila: imovina civila bila je svetinja, nisi je smio dirati, strijeljali bi te i za ukradenu iglu. Kad je naš bataljun stigao u Gorski Kotar iznenadio je tamošnje stanovništvo koje je trpjelo nasilje talijanskih fašista. Pa ovi su drugačiji, na našoj su strani, rekli bi. Mene su zvali Mali Talijan, jer kao kurir bio sam posvuda, stalno sam negdje bio na putu i to najčešće noću. Znao sam noću propješačiti i po petnaest kilometara, snalazio sam se, bio sam dobar, prolazio sam pored neprijateljskih garnizona i straža. Zato su mi suborci nadjenuli nadimak Civetta, odnosno sova,” priča mi Ivan Paulišić kojeg i danas Rovinjci prepoznaju po tom nadimku. Razgovarali smo u njegovoj poljskoj kućici koju je izgradio na imanju na cesti prema Valalti. U jednom trenutku Ivan se ustao, otišao u jednu sobu i izašao s metalnim portretom Tita kojeg je položio na stol.
- Evo, ovo je jako zanimljivo i poučno, pročitaj što piše na poleđini, rekao mi je. Uzeo sam ga, pročitao i prepisao posvetu. “Gospodinu Paulišiću, partizanskom kuriru, hrvatskom antifašističkom borcu, pripadniku 43. istarske divizije u znak poštovanja na ustrajnosti u svojim idejama. Brigadni general Hrvatske vojske, Sergio Rabar.”
Stao sam, pogledao sugovornika i čekao obrazloženje. “Ništa naročito, to je on držao kod sebe doma. Jednog dana me posjetio i prilikom predaje zamolio me da ja to čuvam. Nemam što drugo reći, sad je portret kod mene na čuvanju, nek se zna,” smiješio se Ivan i dodao sasvim pristrano:
- Da nije bilo istarskih Talijana antifašista i druga Tita istarski Hrvati ne bi se smjeli dan danas služiti svojim materinjim jezikom. Povijest ne možeš preokrenuti kako ti se prohtje, sve je već napisano, ne možeš pobjeći od istine, objašnjava mi tonom kojemu ne možeš replicirati.
Zna zašto je otišao u partizane
Ivan Paulišić rođen je 13. siječnja 1929. godine, ušao je u devedesetu, teško se kreće, slabo čuje i, ono što mu najteže pada, zaboravlja. Bilo mi je neugodno pratiti izraze napregnutog lica čovjeka koji je pokušavao složiti sjećanja, pronaći detalje mjesta i vremena. Gubitak memorije teško pada svakome, ali bez obzira na sve, kontekst mu je vrlo jasan. Ivan zna zašto je otišao u partizane, zna zašto su se borili, ginuli i prolazili kroz tešku zimu u Gorskom Kotaru između 1944. i 1945. godine. “Ono što je povijest se ne smije dirati” dodao je. Njegova je obitelj porijeklom iz Valkarina na Poreštini.
- Otac Ivo radio je na imanju porečke poljoprivredne škole. Prisilili su ga da se učlani u fašističku partiju (Partito nacionalfascista- PNF) ali je on to odbio. Tri puta je prošao kroz "obradu" batinama i ricinusovog ulja. Bio je uvjereni komunist i drugovi su mu došli u pomoć. Jedan Triještin, istaknuti komunista, kapetan broda koji je plovio na liniji Trst-Split našao mu je malu poljsku kućicu u rovinjskom predjelu Valseresi gdje se obitelj sklonila, uz mene bile su i dvije sestre, prisjeća se Paulišić. Pitam ga kako su preživljavali.
- Pomagali su nam drugovi iz Rovinja, braća Brajković, narodni heroj Matteo Benussi - Cio i ostali. Donosili su nam hranu. Što da kažem, glad nas je pratila svakodnevno, bilo je jako teško. Otac je obolio od tuberkuloze i umro u pedesetoj godini života, kaže Ivan.
Mali, nemoj se plašiti
Negdje u jesen 1943. godine nakon kapitulacije Italije i dolaska Nijemaca mali Ivan vodio je desetak ovaca sa ispaše u štalu. "Bila je noć i odjednom ovce su se skupile u strahu. Stao sam i iza gustiša pojavila se grupa partizana, a među njima bio je Matteo Benussi - Cio. Rekao mi je, mali nemoj se plašiti i potom se obratio drugovima: dečko je dobar, neće nikome reći, pouzdan je. Nakon tog susreta primili su me u odred i postao sam im kurir, imao sam četrnaest godina. Poznavao sam svaki pedalj zemlje, Rovinj je bio pod njemačkom kontrolom, svaki je ulaz u grad bio ograđen stražom i trebalo je znati kako se ušuljati, kako ući i izaći s određenom robom pa sam stalno bio u pokretu. Negdje kod Učke upoznao sam Savu Vukelića, za mene jednog od najsnažnijih likova koje sam upoznao u svom životu. Pratio je moj rad i jednom me povukao sa strane i rekao mi je, mali ti ćeš kad tad nastradati, neustrašiv si. Uzeo je ruski šmajser i tri ručne bombe i predao mi ih. Svaku sam šetimanu pješke prevaljivao put od Rovinja do Učke, pješačio sam noću, poznavao svaku stazu. Jednom je jedan komandant odreda naredio pokret u krivom smjeru. Zaustavio sam ga i rekao, ne tamo, upast ćemo u zasjedu, u onom pravcu se nalazi stražarsko mjesto, bolje ovuda. Poslušao me jer je imao povjerenje. Kad smo stigli u Gorski Kotar brzo sam se prilagodio, nosio pisma sa naredbama malo posvuda, upoznao sam stanovnike, zvali su me mali Talijan. Deset godina nakon svršetka rata i šestomjesečnog ratnog iskustva nekadašnji komandant bataljuna Pino Budicin, Milan Iskra zvao me da idem s njim u posjet selima gdje smo djelovali. Krenuli smo nas tridesetak kamionom rovinjskog Bauxita i kad smo stigli mještani su nas pozdravili pjevajući nam Bandiera Rossa na talijanskom,” priča Ivan, zvani Civetta.
Pri kraju rata talijanski bataljun, sastavljen najviše od Rovinježa i Puležana, vratio se u Istru i, među ostalim sudjelovao u borbama oko oslobađanja Pazina. U bitci je poginuo mladi Vodnjanac Armando Defranceschi, rođen 1928. godine.
- Poznavao sam ga, bio je godinu dana stariji od menje. Svi smo mi bili maloljetnici a takvih je bilo u popriličnom broju, mladi ali odlučni borci. Armanda je ubio njemački snajperist, pogodio ga je iznad oka, sjeća se Ivan koji je u partizane krenuo s 15 godina.
U knjizi Rossa una stella spominje se drugi poginuli maloljetnik kojemu je rafal mitraljeza smrskao glavu. Ime mu je i danas nepoznato, suborci se sjećaju da je bio rodom negdje iz Umaga.
Nepoznat broj poginulih
Kad je bataljun Pino Budicin oformljen 4. travnja 1944. godine na Stanciji Bembo kod Bala brojao je 120 boraca. Već 16. lipnja iste godine broj je porastao na 200 partizana, a u srpnju dok je djelovao u okolici Čepića, bataljun je raspolagao s više od 400 boraca. Autori knjige tvrde da je kroz talijanski bataljun Pino Budicin prošlo više od tisuću boraca. Konačna brojka poginulih nije nikad definirana, kreće se od sto do tristo mladića palih u borbi u Istri i u Gorskom Kotaru.
Po nalogu Tita mi smo trebali sudjelovati u operacijama oko oslobađanja Trsta, ali tokom proboja pretrpjeli smo teške gubitke pa je u Trst stigla sedma Dalmatinska divizija. Mi smo iz Pazina krenuli prema Puli. Neću nikad zaboraviti slavlje pri našem ulasku u grad pod Arenom, cijelu noć smo pjevali i plesali, rat je završio i mi smo bili pobjednici, imao sam šesnaest godina i iza sebe godinu dana rata.”
Moja Istra: ispovijesti i svjedočanstva
Ivanu Paulišiću u znak poštovanja čitam kratki odlomak iz moje knjige “Moja Istra” koji govori o baki Mariji Velan i posredno o danima ulaska Nijemaca u Pazin, u listopadu 1943.
“Baka Marija ugasila se u noći između trećeg i četvrtog listopada 1982. Legla je u krevet nešto prije devet sati i u tišini otišla. Na njezinom križu u pazinskom gradskom groblju, dan njezine smrti se poklapa s danom pogibije muža Giovannija i dvojice starijih sinova, dvadesetogodišnjeg Guida i devetnaestogodišnjeg Sergia Velana. Nadživjela ih je 39 godina, ali kad je došao njezin čas ona se jednostavno s njima spojila: zatvorila je oči, izbrisala sve proživljeno i vratila se na dan. 4. listopada, kada su joj javili da su Nijemci strijeljali muža i dvojicu sinova. Nisam vjernik, ali u slučaju bake, osjećam da postoji tajna, nedokučiva veza između pretrpljene boli i njezinog “uskrsnuća” jer, te noći ona nije umrla već se uputila stazom koju kršćani nazivaju stazom mira i iskupljenja. Preuzela je na sebe sve grijehove svijeta, poput Isusa? Ako hoćete plastično dočarati priču o smrti Marije Velan možete se poslužiti i scenom Isusovih apostola, bolju pjesmu ne poznajem. Izdajnik koji je kumovao tome da se djed i stričevi nađu pred njemačkim streljačkim vodom živio je još dugo u Pazinu, potom se preselio u Pulu. Baka je znala njegovo ime, ali ga nije nikad izgovorila. Zadržala ga je u sebi i odnijela u grob. Izdajice i heroji, žrtve i krvnici: tragična istarska jesen 1943. godine satkana je od tih veza: od trijumfalnog ulaska u Jeruzalem do Isusovog kraja na Golgoti.
Svake godine kada se oko mene slavila pobjeda, kada su se za govornicama diljem Istre smjenjivali govornici obnavljajući ritual iskupljenja naroda kroz narodnooslobodilačku borbu, u kući Velana u Buraju zavladala bi tišina zbog bakinih patnji. Znali su svi da se baka spremala na Golgotu, odjevena u crno, boju s kojom se sljubila i koju nije nikad napustila.” (Elio VELAN)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
