Pokret odmora

SNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR život u pokretu: Gladijatorske igre, a ne MTBO tekma!

| Autor: Glas Istre

"Ovaj vikend ti spremam totalnu romantiku, uživat ćeš!", glasno mi dobacuje Igor iz svog ureda, našeg kreveta. "Nedjelju je tekma u bike orijentaciji u Sv. Martinu na Muri, a u subotu te vodim na Kalnik kad nam je već usput. Pravi vikend izlet kao normalni ljudi." Tko bi rekao da tako grubo lice uvijek zna što si ja stvarno želim. Jučer sam si željela novo penjačko uže, prekjučer novi Duct tape, a danas naravno želim vikend nastup u orijentaciji biciklom. Kako i ne bih kad ne znam koja mi od te dvije discipline bolje leži. U kombinaciji obje neće mi biti ravna.

 Zvonči! Pospremi stvari u kamper i zaključaj!

 Predlažem da pustimo Zvončija da slobodno lunja dok mi penjemo, jer je dom na Kalniku daleko i naivno mislim da neće pronaći put do besplatnog obroka. Ali stari šarmer ima dobro uigranu tehniku iskradanja. Prvo nam se malo mota oko nogu, a onda lagano krene u drugom smjeru. Malo zastane i pogleda je li ga netko vidio, a onda opet par koraka dalje. Nekad je to i funkcioniralo, ali sada kad je gluh ne čuje da u tihoj šumi radi veliku buku šuljanjem po lišću i odaje poziciju svakim korakom. Al? neka mu. Pravimo se da ga ne vidimo i pretpostavljamo da će se brzo vratiti kad malo pronjuška. Pet sati kasnije nalazim ga kod doma nagnutog iznad prolivenog graha, no toliko je sit da ga ne može pojesti i samo ga lagano liže. Dolazim do njega, on sliježe ramenima i ispričava se što je izgubio pojam o vremenu pa krećemo prema kamperu. Moj prijatelj Burence i ja. Plan je otići spavati na sam start sutrašnje utrke da se u miru možemo spremiti, a ne imati paniku kako što to inače biva.

 "Koliko kažeš da je sati? Devet? Pa koliko smo mi spavali?" zbunjeno gledam Igorov telefon ne znajući da se pomaknuo sat. Parkiralište se napunilo našom konkurencijom i svi već izgledaju spremni, a mi smo se tek iz kreveta iskotrljali. Džabe nam naše spavanje na startu. Ok, možda nemamo previše vremena, ali još se uvijek stignemo spremiti. Iz garaže vadim svoj zanemareni bicikl i na Igorovu radost zaključujem da mi je guma prazna, da nemam pedale, ali nije ni bitno jer i tako nemam biciklističke cipele. Zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put vozila bicikl. U Zvončijevom stilu sliježem ramenima, a Igor dobro čita između redaka i zna da je na njemu hoće li sve upogoniti i dovesti me na startnu liniju. "Slušaj me da ti dam par savjeta", ruku punih svog najdražeg alata, ljepljive trake, objašnjava mi pravila. "Moraš uzeti čip za cvikanje kontrola, trebaš na startu biti bar pet minuta prije jer se starta na kronometar, bolje idi sporo nego da griješiš, detaljno gledaj kartu da ne bi otišla na krivu kontrolu jer nekad se brojevi stope s podlogom."

Okrećem očima i mislim si neka te upute daje nekoj djeci, a ne meni, pa nisam s Marsa da ne znam čitati brojeve. Bicikl osposobljavamo taman na vrijeme da shvatimo da ćemo zakasniti na start i opet strka-panika.

 "Zvonči! Pospremi stvari u kamper i zaključaj, mi moramo odjuriti. I dočekaj nas u cilju molim te!" dajem mu upute dok u žurbi stavljam kacigu i oblačim tenisice. "Ma ne brinite, sve imam pod kontrolom. Ajmo naši! Najjači ste! Di ste ono rekli da je stari kruh od jučer?" bodri nas s predumišljajem Burence. Igor nestaje s obzirom da starta par minuta prije mene, a ja izgubljena pokušavam naći gdje mi je mjesto. "Dobar dan, oprostite, ja sam mala, ništa mi nije jasno, gdje moram stati i kad mogu krenuti?" raspitujem se kod osobe s papirima u rukama. Izgleda da ovdje i to prije minutu. Super, kasnim već u startu, sad ću kompas staviti u držač i polijećem.

 Nema kod mene sporo - samo gas

 Bacam kratki pogled na kartu i brže-bolje kršim prvo pravilo. Nema kod mene sporo, samo gas. Nisam ja tu za zezanciju. Sljedeće što znam je da sam sama u šumi gdje bi trebala biti prva kontrola, ali nema niti nje niti ikoga drugoga. Glupost! Zašto sam pristala na ovu bruku?! Opa, evo je, a evo i moje konkurencije na biciklu u rangu maminog. S obzirom na moju metodu 'tko nema u glavi ima u nogama' može biti i na trokolici, bit će brža od mene, ako nešto ne smislim. Sljedećih par kontrola pronalazim s 'lakoćom', konkurenciji bacam trnje pod kotač pa ona buši gumu, a ja sama nastavljam nemilosrdno loviti baku koja ne može biti daleko. Znam da je poanta najbržim putem proći stazu, ali ja, kao iskusni crtač karata, si ne mogu pomoći nego istražiti baš svaki put koji postoji, stoga je neminovno bilo da ponekad i dođem do željene kontrole. I taman kad mi se malo podiglo samopouzdanje kršim drugo pravilo i KT 7 zamjenjujem s KT 17. Evo vam ga sad! Tko kaže da je staza duga 11 kilometara, ja ću napraviti bar 20. Uspuhana prestižem baku koja gura bicikl uzbrdo i izguram je u grmlje.

Trebala je doma kolače peći, a ne se ovdje orijentirati bez greške i meni smetati. Svakim dolaskom na vrh pribojavam se spusta jer je gotovo sigurno da ću promašiti skretanje, morati se uzbrdo vraćati nazad i opet sresti baku. Tako i bi! Par puta! A neki (mama uglavnom) kažu da sam pametna. Ja iskreno i sama već pomalo dvojim. Slomljena duha ulazim u cilj i žalim se Igoru na curu koja mi je trnjem probušila gumu i baku koja me gurnula s puta. Gladijatorske igre, a ne MTBO tekma!

 Igor je uobičajeno vozio dobro, ali skriva svoj uspjeh i vadi iz džepa čokoladu za moje hitne slučajeve. Zvonči dotrčava s vodom, iako vidim da je sav musav od riže koja je trebala biti naš ručak, sve mu opraštam i dopuštam da me tješi. Sljedeću tekmu organiziram ja, na karti koju sam nacrtala ja, pa da onda vidimo tko je bolji od mene! 


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater