POKRET ODMORA

SNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR: Konačno Tulove grede


 Mjesečina je toliko jaka da se ove Tulove grede vide i po noći. Malo je smiješno da si ti u zadnjih pola godine bio devet puta gore, a ja niti jednom. Svi su bili na Tulovim gredama osim mene! Ja ih samo gledam, čekam i nikako da dočekam. Koči! Ostajemo tu preko noći. Možda ne baš točno tu, malo me strah da ćemo se prevrnuti koliko puše. Odvezeš nas negdje drugdje pliz? - Igor me oponaša dok ispod pokrivača hvata moj pokunjeni pogled. Jedna od privilegija koju Zvonči i ja imamo je da možemo ostati zakukuljeni u krevetu dok nas Igor izbavlja iz ovakvih situacija. Ne znam gdje nas je odveo, ali više ne puše i meni se tako spava.

 Makadamu nema kraja

 Odmorna otvaram vrata i pretpostavljam da znam gdje ću izaći. Napušteni kolodvor u Obrovcu? Nisam mislila da smo ovdje, ali fora mjesto. Nije bilo noćnih mora. Dan je tmuran i uz ranojutarnju šetnju s princom Zvončijem igramo igru "Kako bi ti život izgledao da si rođen ovdje?". Ako ništa drugo bar bih išla na Tulove grede. Plan je napasti ih brzo i na tašte. Kiša još nije počela i ako sve bude po planu, stići ćemo u Zagreb na vrijeme za ručak. Po uskoj zavojitoj cesti penjemo se iznad ulaza u tunel Sveti Rok, a moćni se krški oblici čine sve bliže. Ne izgleda mi dalje od petsto metara zračne linije. Čudno da ne postoji neki put koji bi nas doveo ravno gore. Iako, sad kad se sjetim karte, ovo nije razminirano i možda ipak ne bih prečacem. Nema veze, imamo bicikle. Ne može biti više od par zavoja do podnožja uspona. Spremamo tenisice u ruksake, toplo se odijevamo, a Zvonči glumi da spava. Oboje znamo da čim se vrata kampera zatvore on pali svoje igrice, raspoređuje smeće po svom ukusu, krade prljave gaće i čarape i valja se u njima dok nas nema. I nije nešto pretjerano izbirljiv čije su gaće. Uzet će i Igorove i moje, pa čak i Božine koje su ostale od prije dva tjedna. Makadamu do Tulovih greda nema kraja. Taman otpedaliramo jednu serpentinu, a druge nema ni na vidiku. Ta Majstorska cesta jedino je majstorski zapetljana unedogled. Ali neće mene ništa omesti u mome naumu danas. Idemo gore! I to težim, penjačkim putem. Pogledala sam dovoljno penjačkih videa s Alexom Honnoldom da sam spremna na sve što me dočeka. Prolazimo pored Meštrovićevog mauzoleja, a Tulove izgledaju kao na dohvat ruke. Ajde više, nisam u formi, žulja me sic, hoću se penjati, ne vozi mi se bicikl sad. Majstorska me cesta ignorira i sljedećih pola sata nastavljam u tišinis pogledom na sivi kanjon Zrmanje. Sakrivamo bicikle u stijeni, iako mi nije jasno tko bi normalan danas mogao proći ovdje i ukrasti ih. Kiša će očito ubrzo krenuti, tlo je smrznuto, a nas smo dvoje za ovaj pothvat odabrali stare skliske tenisice iz izloga 3. Brzim se korakom penjemo prema masivu i ubrzo odvajamo na penjački put. Oštre stijene vode nas podno vrha dok ne dolazimo pred prvi zid. Igor me upoznaje s klinovima koje je Marin zakucao prije ARC-a, ali i s činjenicom da je uspon i dalje težak. Puštam ga prvog da mi demonstrira tehniku i iako gledam u njega, ne razumijem ništa. Penjačka deformacija je očito takva da misle da normalnom čovjeku možeš pokazati pokrete i da ih on može zapamtiti i ponoviti. Jedino što ja mogu je krenuti u stijenu i onda se koprcati kako znam i umijem.

 Nimalo bezazleno

  Zubima hvatam prvi klin, koljeno zabijam u drugi, a od trećeg ću se odgurnuti rebrom. Graciozno nije riječ kojom bih opisala svoj uspon, ali me isto tako za promjenu nije strah. Mora da ovo depresivno vrijeme djeluje na moju procjenu rizika. Od vrha nas dijeli još pet ovakvih neugodnih uspona, više ili manje opasnih, ali u jednadžbu upravo dodajemo i laganu kišicu. Taman dovoljnu da se naš krš pretvori u klizalište. Sad više nema razgovora. Što prije stignemo do gore, to bolje. Ovo nije nimalo bezazleno i par proklizavanja stopala spušta mi srce u pete. Biram utore u koje mogu gurnuti ruke i noge i s olakšanjem obznanjujem svaki put kad nađem "tramvajac", penjački sleng koji sam upravo naučila. Još par jednostavnih koraka i na vrhu smo. "Gle, nema nikoga." - sarkastično kažem Igoru, ali on bez riječi hoda pored mene i glumi pokretnu ogradu. Pazi na mene jer izgleda da on ipak ne može bez moje kuhinje. Konačno je shvatio kako bi život bio gladan da me nema pa brižno skakuće i ne da mi da pogledam u ponor. Duboko pod nama vidi se mali kamper i sve bih dala da mogu odletjeti do dolje. Ruke su mi promrzle, oboje smo mokri, a čeka nas još cijeli spust. Po planinarskom se putu u tišini spuštamo natrag i stijene se čine toliko ljepše nego na svim slikama koje sam vidjela. Bez obzira na grozno vrijeme, ovo je mjesto gdje bih mogla danima hodati u krug ovu istu kratku rutu. Malo je meni većih radosti od četveronožnog probijanja kroz veliko kamenje. Na trenutak se zaustavljamo u amfiteatru, livadici usred raznovrsnih krških oblika, oblačim drugi par rukavica, a Igor na ruke navlači suhe čarape pa jurnemo nizbrdo. Oči mi suze od vjetra i brzine, ali nije me strah skliskog kamenja. I dalje mi je nekako svejedno. Po ovom vremenu mogu i kliziti na leđima do dolje. Nek bicikl juri po svojoj volji i uskoro ću biti u toplini kampera. Sa Zvončijem u njegovom smeću. Možda najbolje da prljave gaće odmah bacimo u njegov krevet da mu skratimo muke. Žao mi je da mora hodati skroz iza i vaditi ih iz vrećice. Dobar je osjećaj kad još nije ni podne, a ti si već proživio pustolovinu. "Igore, aj nazovi svoje i pitaj jel' možemo doći na palačinke. Ali nemoj reći da sam ja pitala. Ja onako slučajno dođem s tobom, kao i zadnjih 1000 puta."

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini