S poznatim hrvatskim "popularnim psihologom" Brunom Šimlešom razgovarali smo u Balama. Istru, kaže, uvijek rado posjećuje, što poslovno u vrijeme promocija svojih knjiga, ali i privatno, kada s obitelji ljetuje na Poluotoku. U razgovoru za Glas Istre Šimleša se dotaknuo raznih aktualnih tema iz područja "popularne psihologije". Bilo je tu riječi o međuljudskim odnosima, sreći, duhovnosti, ali i religijskim fanaticima…

Pisac, kolumnist, predavač, televizijski voditelj i diplomirani sociolog, Bjelovarac iz Zagreba posjetio je Bale povodom dodjele desete jubilarne nagrade VAM Baljanki Mariji Patljak Bilić. Podsjetimo, radi se o važnom priznanju za doprinos u dizanju svijesti o važnosti borbe protiv raka i pružanja podrške oboljelim ženama. Sam je Šimleša bio dobitnik te nagrade, i to 2015. godine zato što je svojim djelovanjem u javnosti pokazao veliku osviještenost i osobnu odgovornost za zajednicu i opće dobro te svoj utjecaj u javnosti stavio na raspolaganje promociji prevencije i skrbi za oboljele.

Napisao je i objavio devet knjiga iz područja duhovnosti i samopomoći te jednu zbirku poezije. Njegove hit knjige, poput “Škole života” i “Ljubavologije”, tiskane su u više izdanja i spadaju među najprodavanije knjige na hrvatskom tržištu. Šimleša je javnosti poznat i kao voditelj HTV-ove talk-show emisije "Svaki dan, dobar dan".

- U vašoj biografiji piše da se bavite popularnom psihologijom. Možete li pojasniti što to znači?

- Inače sam po struci sociolog, a teme kojima se bavim puno su bliže socijalnoj psihologiji. Moje se knjige dobro čitaju, do sada sam prodao više od 200 tisuća primjeraka. Smatram da sam uspio svakodnevnim jezikom približiti ljudima nekakav znanstveni pristup ljudskim odnosima. Napomenuo bih da se tu ne radi o glupostima kao što su "tri rješenja za savršen život" ili "pet koraka do savršene ljubavi". Stvarnost se ne smije tako banalizirati. Recimo da volim taj spoj znanosti i duhovnosti.

- Kada pišete i govorite o ljudskim odnosima, referirate li se na osobna iskustva, razgovore s ljudima ili se pak držite nekakvih znanstvenih dostignuća iz područja psihologije?

- Kada proučavam općenito međuljudske odnose, pogotovo ljubav, moj privatni život je samo jedan od tisuću koje uzmem u obzir. Međutim, od kada sam objavio prvu knjigu, a prošlo je već 20 godina, upoznao sam se i razgovarao sa stvarno mnogo ljudi. Tako da kada, primjerice, govorim o preljubu, to radim iz pozicije osobe koja je o tome razgovarala s barem tisuću ljudi. Ako pričam o odgoju djece, onda proučim razgovore s 300 roditelja koji su odgajali dijete na određen način pa zaključim koje su prednosti i mane takvog odgoja. Prije ću razgovarati s 300 ljudi nego što ću pročitati 300 knjiga o tome. Osim toga, ipak stalno čitam i koristim bezbroj znanstvenih istraživanja.

- Gdje nađete sve te ljude? Na koji način "skupljate" njihove priče?

- Oni nađu mene. Ne volim previše pričati o tome u intervjuima s obzirom na to da onda navala bude još veća. Ljudi mi pišu na društvenim mrežama, pristupaju prilikom predavanja, a većina njih je pročitala moje knjige. Znate, prije 20 godina sam jedva uspio objaviti svoju prvu knjigu. Urednici i izdavači nisu je htjeli objaviti, a nekoliko njih je čak otvoreno reklo da je knjiga prepametna za glupe hrvatske čitatelje. Naime, u području popularne psihologije prolazile su samo američke brojalice tipa "četiri dana do sreće" i slični naslovi.

- Imate značajno iskustvo rada s onkološkim bolesnicima. Što ste zaključiti, imaju li njihove priče nešto zajedničko?

- Iskustvo je pokazalo da tijelo ima puno veće šanse za pobjedu i oporavak što je više psiha na mjestu. Kada mi dugoročno lučimo velike količine stresa, onda to definitivno ošamuti naš imunitet i posljedično doprinosi bolesti.

- Što je stres? Sinonim stresa je vrlo često posao.

- Ljudi griješe kada stres doživljaju samo kroz posao. Općeprihvaćena je teza da je to najopasniji oblik stresa, a zaboravlja se na stres u međuljudskim odnosima. On ne poznaje posebno jednu sferu života. Primjerice, vraćaš se kući i ne sviđa ti se osoba pored koje ćeš leći. To uzrokuje strahoviti stres. Ili, recimo, nesuglasice oko odgoja djece su isto vrlo stresne za čovjeka. Rekao bih da je "vrijeme za sebe" jedno od mogućih rješenja protiv stresa.

- Kako to mislite?

- Nedavno sam pričao s jednom ženom koja je osjećala krivnju kada je otišla dva sata na kavu s prijateljicom, a djeca su joj vrtićke dobi. Imala je osjećaj da nije dovoljno dobra mama. Dobar roditelj je onaj koji odašilje pozitivne emocije djetetu, a to može napraviti samo kada je on sam sretan. Osoba može biti sretna jedino ako pridaje dovoljno pažnje sebi. Roditelji trebaju redovito provoditi vrijeme za sebe, i kao partneri i kao pojedinci. Tako kasnije djeci dajemo zdraviju pažnju i zdravijeg sebe.

- Dakle, sreća. Što je po vama sretan život? S obzirom na to da je danas sve podložno komercijalnom shvaćanju pojmova, je li i sreća proizvod?

- Sreća se danas forsira. Industrija nam želi prodati svašta kroz prizmu sreće, pogotovo u estetskom smislu. Teror pozitivnog razmišljanja i stalne sreće također uzrokuje stres. Forsiranje sreće i pozitive u jednom dijelu literature popularne psihologije i u jednom dijelu društva je apsolutno toksično. Svatko razuman bi trebao to poslati u neku stvar. Sreća je jednostavno osjećaj na kojem treba raditi. Cilj je biti bolji nego što smo bili jučer, ne uspoređujući se pritom s drugima. Treba biti zadovoljan s onim što je moguće, a ne s idejom suludo iskreiranog života s fotošopiranih naslovnica i instagram profila. To su mahom lažna lica i lažni trenuci.

Povezane vijesti

• Grad Labin u suradnji sa susjednim općinama planira OTVORITI PSIHOLOŠKO SAVJETOVALIŠTE ZA GRAĐANE
• Tjedan psihologije u Pazinu
• Sedam navika sretnih i uspješnih žena koje želimo usvojiti