Piše Damir Cupać
Mali, ali nikada više slabi
Na satnoj, a ne na dnevnoj razini izloženi smo prekomjernom informativnom granatiranju kada je riječ o europskim i svjetskim sukobima. Strašna riječ rat toliko je frekventna da je to za izluditi. Mi koji smo na nesreću iskustvo rata prošli itekako se sjećamo tog potpunog ludila koje smo prošli prije 30-ak godina. Sjećaju se oni koji su prvi uzeli pušku u ruke nemoći pred neprijateljskom tehnikom, trenutaka kada te sekunde dijele od smrti od tenkovske granate, nemoći koju je osjetio svatko onaj tko se skrivao u rovu od naleta aviona. Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja i činilo se da je sve izgubljeno. Ali na kraju nije bilo. Hrvatska je svoju kalvariju prošla, ali iskustvo nemoći nije i neće zaboraviti. Istina, Hrvatska je mala, ali to ne znači da bi trebala biti slaba. Vremena su se promijenila i vojska nije više što je nekada bila. Vojska danas nije opća mobilizacija, ratovi su evoluirali i danas je siguran onaj tko može uložiti u suvremeno naoružanje i opremu. A to zahtijeva vrhunski obučenu vojsku. Koja ne mora biti brojna, ali mora biti sposobna rukovati modernim naoružanjem kako bi zaštitila granice zemlje od bilo kakve opasnosti. Dobro, možda je Hrvatskoj najveća zaštita članstvo u NATO-u i članak peti kojim se regulira načelo da je napad na jednu članicu NATO-a, napad na sve njih. To znači da Hrvatska ima moćan obrambeni kišobran, ali članstvo u NATO-u ne znači samo prava, već i obveze. A jedna od tih obveza, bez obzira na to koliko smo mali, je što kvalitetnija profesionalna vojska koja je sposobna djelovati i u Hrvatskoj, ali i izvan nje u skladu s odlukama NATO-a. Dio te priče je i zaštita hrvatskog neba.
