Kolumne

Tunel Učka/Damir Cupać (Snimio Milivoj Mijošek/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Krasna zemljo, Istro mila

Još se građevinari sjećaju možda najvećeg pothvata u modernoj hrvatskoj povijesti, a to je gradnja Pelješkog mosta. Što je on za južnu Hrvatsku, to je druga cijev tunela Učka za Istru. I nije to pretjerivanje. Istra je doživjela prometnu i svaku drugu renesansu nakon što je u promet puštena prva cijev tunela Učka. Bila su to druga vremena, bilo je to vrijeme socijalizma, i tada je u tunelu usred mraka zasjala zvijezda petokraka. Priča o potrebi probijanja tunela Učka krenula je sredinom 60-ih godina 20. stoljeća, za pripreme je bilo potrebno više od desetljeća, a radovi su počeli 1976. godine, nakon što je potpisan ugovor sa zagrebačkom Hidroelektrom i splitskim Konstruktorom. Tunel Učka probijen je 14. svibnja 1978. godine, a zajedno s cestovnom dionicom Matulji - Lupoglav, u ukupnoj dužini od 24 kilometra, dovršen je i pušten u promet 27. rujna 1981. godine. Tada je taj građevinski pothvat označen kao veliki uspjeh socijalističkih i samoupravnih naroda i narodnosti. S razlogom. Moglo se u Istru i preko Učke, ali kroz Učku je značilo prometnu integraciju Istre u maticu domovinu. Još i danas je u mnogim istarskim i primorskim domovima negdje u ladicama singl ploča na kojoj je na A strani »Krasna zemljo«. Koja je izdana u povodu otvorenja tunela Učka. Valja se prisjetiti prve strofe: »Krasna zemljo, Istro mila/dome roda hrvatskog/Kud se ori pjesan vila/s Učke tja do mora tvog...«. Onaj tko umije čitati s razumijevanjem, shvatit će zašto se probijala Učka u Jugoslaviji, a i zašto je bilo potrebno krenuti u probijanje druge cijevi. Istina, bilo je početkom 1990-ih velikog nezadovoljstva i negodovanja kako je moguće da se isporuči francuskoj tvrtki u koncesiju ono što se gradilo samodoprinosima. I dalje je to otvoreno pitanje, ali dobro je da se nije stalo na tome da se uživaju plodovi onoga što je narod gradio, već se krenulo s investiranjem kako bi se Istra potpuno integrirala u prometnu infrastrukturu Hrvatske i kako bi sva ona prekrasna istrijanska mjesta bila bliže svima u Hrvatskoj, ali i svima koji kao gosti dolaze u hrvatsku Toscanu.



Andrej Plenković/Damir Cupać (Snimio Luka Stanzl/Pixsell/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Vukovi i čobani

Premijer Andrej Plenković bio je uvjeren da će građani Hrvatske pamtiti 1. siječnja 2023. godine po velikom uspjehu Hrvatske, a to su uvođenje eura i ulazak u Schengen. Time je ostvaren veliki san zacrtan još uoči Domovinskog rata. No, kako stvarnost ne mari puno za političke snove premijera i ministara, početak 2023. godine građani Hrvatske neće pamtiti po tom političkom uspjehu, već će pamtiti tragičnu činjenicu da je bez ikakvog opravdanog razloga i preko noći došlo do enormnog poskupljenja proizvoda i usluga. Dogodilo se ono najgore, ostvarenje noćne more svih političara, a to je pretvaranje velike pobjede u težak poraz. I od tada traje borba da se divljanje cijena zaustavi. Početkom godine politika je prijetila svim i svačim trgovcima, pozivala na razum, na socijalnu osjetljivost koja bi ih morala natjerati da sudjeluju u prevladavanju inflatornih kretanja. Bez uspjeha. Građani su bili sve očajniji, iako su sindikalne akcije rezultirale povećanjem plaća u javnom sektoru. Divljanje cijena bilo je takvo da je brzo poništavalo ono što je država dala. Stvorio se začarani inflatorni krug iz kojeg nema izlaza. Odlazak u bilo koju prodavaonicu ili korištenje bilo koje usluge postalo je noćna mora. Svatko zna što uglavnom kupuje i svatko zna da su cijene takve da se u godinu dana potrošačka košarica prepolovila. Sreća u nesreći je da su još uvijek aktivne mjere državnog subvencioniranja energenata pa nije došlo do potpunog kraha kućnih budžeta onih koji su zaposleni. Hrvatski umirovljenici davno su krahirali i kako ti ljudi preživljavaju iz mjeseca u mjesec, prava je enigma. Ajde da poskupljuju luksuzni proizvodi i usluge, čovjek bi još to nekako mogao izdržati odričući se nekih navika. Ali poskupljuju prehrambeni artikli, i to poskupljuju toliko da se umjesto suza radosnica zbog eura, niz lice slijevaju prave mučeničke suze kojima se žali za kunom. Za vremenom kada je kupac još uvijek znao da za recimo 750 kuna može napuniti kolica, a sad za 100 eura ne može napuniti ni pola. Živimo u kapitalističkom sustavu i po teoriji tu bi problematiku trebalo urediti samo tržište.

Zlatko Crnčec (Snimio Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Ilegalni migranti postaju izborna tema

Problem ilegalnih imigranata mogao bi postati tema u predstojećoj izbornoj kampanji. Naime, zadnjih dana došlo je do značajnog rasta pokušaja ilegalnog prelaska državne granice. Samo jučer spriječen je ulazak više od 600 ljudi koji su željeli iz BiH ilegalno ući u Hrvatsku. Radi se o uzlaznom trendu. Ako bi ovo postala predizborna tema, lako bi se moglo dogoditi da ljevica na njoj izgubi glasove. Naime, iz Možemo! su jučer ustvrdili da nema nikakve potrebe za prenaglašavanjem ovog problema. Možemo! je za »migracijsku politiku s humanim licem«, te naglašavaju da ovo pitanje »ne spada među egizistencijalne teme koje muče građane poput inflacije«. Možda zaista ilegalni prelasci granica većeg broja ljudi nisu »egzistencijalna tema« za one koji to govore dok sjede na nekoj od brojnih terasa u središtu Zagreba. Ali za ljude u Lici, te na Baniji i Kordunu koji žive na migrantskim rutama, ove su stvari ipak malo egzistencijalnije. Možemo! je i nastao iz dijela udruga civilnog društva koje su se 2015. snažno zauzimala da Hrvatska praktički postane mjesto na kojem bi bili prihvatni centri za ilegalne imigrante. Odakle bi oni odlazili prema sjeveru, kada bi se i ako tamošnje bogate zemlje odlučile da ih prime. Ako bi došlo do toga, otvorilo bi se na stotine radnih mjesta za zaposlenike NGO-a koji su gurali ovu soluciju. Ako Možemo! zauzme ovakvu poziciju za sljedeće parlamentarne izbore, to će im jako naštetiti. Posebno u onim izbornim jedinicama kroz koje prolaze imigranti. A moguće i šire. Naravno, ako u proljeće sljedeće godine bude postojao problem povećanog broja ilegalnih imigranata.


Dalija Orešković / Zlatko Crnčec (Snimio Igor Kralj/Pixsell / Davor Kovačević
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Liberale čeka još jedan neuspjeh

Takozvani hrvatski politički centar još jednom neće biti neki politički faktor. Ako je i postojala kakva mogućnost za takvo nešto, ona je čini se definitivno nestala jučerašnjom odlukom Dalije Orešković da prekida bilo kakvu suradnju sa strankom Centar. Nekadašnja predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa rekla je da ona i stranka bračnog para Puljak "nemaju zajedničku budućnost" i da "dugoročno nisu na istoj valnoj duljini". Kako će akteri ove priče izaći na sljedeće parlamentarne izbore, tek treba vidjeti. Recimo Centar na razini države, još dok je Orešković i bila njihov član, nije prelazio jedan posto podrške birača. Možda se razlog za to krije i u činjenici da su svi oni skupa pomalo zbunili birače promjenama imena svojih političkih opcija. Puljkovi su politički počeli djelovati kao osnivači i vođe stranke Pametno, a Orešković kao utemeljiteljica i predsjednica stranke Start. Potom je zajedno s još nekim viđenijim neovisnim političarima osnovala Stranku s imenom i prezimenom koja se potom spojila s Pametno, a svi oni skupa preimenovali u Centar. Zaista bi čovjek trebao biti pasionirani pratitelj politike da pohvata sve ove promjene. Naravno, i Orešković i bračni par Puljak imaju i ime i prezime koji još uvijek nešto znače na političkoj sceni. Mada čini se puno manje nego prije samo nekoliko mjeseci. Posebno to vrijedi za Puljkove koje će poprilično koštati ova krajnje bizarna priča sa zviždačicom Majom Đerek.