Kolumne

Brodogradilište Uljanik / Damir Cupać (Snimili: Milivoj Mijošek/Glas Istre / Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Brodogradnja je identitet

Otkada je Hrvatske, otada je i muke po hrvatskoj brodogradnji. Mijenjale su se vlade, ali lijek za ozdravljenje hrvatskih škverova nijedna nije uspjela pronaći. Rezultat svega je porazan - hrvatska brodogradnja je na umoru. Što nikako nije dobro s obzirom na to da je riječ o tradiciji, i to proizvodnoj tradiciji koju treba čuvati i sačuvati. Malo toga je ostalo kada je riječ o proizvodnim djelatnostima, a među tim malo je i brodogradnja čija je sudbina krajnje neizvjesna. Kada je riječ o sjevernojadranskim škverovima, Uljanik je na izdisaju, a bio je ponos Istre i Hrvatske. U vijestima se Uljanik ne spominje po dobru i umjesto da u medijima čitamo o isporuci nekog broda, čitamo o izjavama aktera i svjedoka na riječkom sudu. Što se tiče »3. maja«, činilo se da je ovaj riječki ponos izbjegao najgore jer je i njemu prijetila sudbina Uljanika nakon što je pulska tvrtka preuzela riječku kako bi je spasila. Malo je nedostajalo da potonu obje. Trenutno se relativno dobro drži jedino remontno brodogradilište »Viktor Lenac« u Martinšćici. Barem kada je riječ o poslovnoj bilanci. Ni tamo nisu cvjetale ruže pa se protiv najcrnjeg scenarija i sredinom 2000-ih borila vlada i tadašnji premijer Ivo Sanader. Danas kada se spomene Sanader, asocijacije su isključivo negativne i svi njegovo ime vežu uz Remetinec i brojne sudske procese protiv bivšeg premijera nakon što je on naprasno dao ostavku, zahvalio na suradnji i rekao doviđenja. No, činjenica je da se upravo Sanader svim silama trudio da »Viktor Lenac« ne potone u stečajnom postupku. Poručivao je 2007. godine Sanader da vlada i on osobno jamče da nitko od radnika neće završiti na ulici i da će »Viktor Lenac« i dalje proizvoditi jer je riječ o velikom hrvatskom brodogradilištu s te 2007. godine više od 110 godina tradicije koje je promicalo hrvatsku brodogradnju u svijetu. Sanader nije dvojio da je »Viktor Lenac« hrvatski brend u svijetu koji zaslužuje biti spašen. I bilo je tako. Rezultat je taj da »Viktor Lenac« radi, sklapa poslove i bilježi pozitivne poslovne rezultate.


Zlatko Crnčec/Ivan Turudić (Foto Davor Kovačević/Patrik Macek/Pixsell)
Kolumna
Piše zlatko crnčec

DORH odlučuje o izborima

Nije baš jasno zbog čega je HDZ izabrao baš Ivana Turudića. Moralo se znati što će uslijediti. I u medijskom i u političkom smislu. Naime, cijela mudrost današnjeg HDZ-a bila je u tome da se ne izazivaju tvrdi i žestoki društveni sukobi. Posebno ne oko povijesnih i svjetonazorskih tema. Ako je oko toga i bilo sukoba, oni gotovo nikad nisu bili između HDZ-a i onih stranaka koje sebe smatraju ljevicom. Toga se nismo nagledali. Osim možda nedavno, kada se u Saboru raspravljalo o Zakonu o zaštiti hrvatskog jezika. Međutim, kako sam zakon uopće nije restriktivan i ne predviđa bilo kakve sankcije za bilo koga, cijela je ta rasprava bila mlaka vodica. Tek toliko da se jasnije postave linije u raspravi koja u Hrvatskoj, može se slobodno reći nažalost, malo koga uopće i zanima. Nije se čak previše ni iskoristila prilika da se javnost podsjeti da je oporbena zastupnica koja ima ambicije biti premijerka Hrvatske prije samo nekoliko godina potpisala Deklaraciju kojom se negira samobitnost hrvatskog jezika. S gledišta političke taktike, što se tiče HDZ-a bio je to dobar potez. Što je manje svjetonazorskih ratova, to su izborni izgledi ove stranke bolji. HDZ je 2015. u Hrvatskoj odigrao samo neriješeno sa SDP-om, iako je dobio više glasova nego 2016. i 2020. kada je, posebno prije četiri godine, u izbornom smislu pomeo pod SDP-om. Naprosto, lijevi su birači 2015. izašli na izbore jer su se osjećali ugroženi retorikom tadašnjeg HDZ-a. Prilikom dva sljedeća izlaska na birališta puno ih je ostalo kod kuće jer se nisu osjećali ugroženim od europarlamentarca Plenkovića.



(Foto Davor Kovačević/Reuters)
Kolumna
Piše zlatko crnčec

Hrvatska mora pažljivo postupati u BiH

Svojim odlaskom u Sarajevo zajedno s predsjednicom Europske komisije i nizozemskim premijerom Andrej Plenković napravio je svoj dosad najvažniji potez kada su u pitanju odnosi u jugoistočnoj Europi, posebno u BiH. Tako treba i nastaviti. Međutim, u svemu tome Hrvatska treba biti jako oprezna. Naime, bilo kakva suradnja sa srpskom stranom u BiH, ako je već ponekad nažalost ima, mora biti taktičke, a nikako, ni pod koju cijenu, strateške naravi. Jedno je odigrati politički dupli pas s Banjom Lukom oko nekih dnevnih političkih cjenkanja i dogovora oko nekog zakona ili rješenja. Politika je takva. Ne može se uvijek birati onoga s kim se moraš dogovoriti oko neke dnevne i privremene situacije. Međutim, bilo kakav strateški oslonac na Milorada Dodika i Republiku Srpsku bio bi poguban ne samo za Hrvate u BiH nego i za samu Republiku Hrvatsku. Dovoljno je samo pogledati politički ishod rata s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz njega su i Srbi i Hrvati izašli osramoćeni. Istina, Srbi puno više. Njihovi vodeći političari i časnici osuđeni na Haškom sudu. Ali kada se na kraju podvukla crta, Srbi su dobili 49 posto BiH, odnosno Republiku Srpsku, a Hrvati nisu dobili praktički ništa. Osim tužne činjenice da nas sada nakon Srba mrzi još jedan narod na Balkanu, Bošnjaci, s kojima Hrvati do proljeća 1993. nikad nisu imali nikakvih problema. Glagol mrziti možda jest prejak, posebno kada se koristi kao opis nekog kolektivnog osjećaja, ali odnose Hrvata i Bošnjaka taj je rat gotovo nepovratno narušio.