PIŠE: ROBERT FRANK

Spašavanje vojnika Mezulića


Uvijek se postavlja pitanje - zašto oni mogu, a ostali ne? Zašto je njima dozvoljeno i omogućeno ono što drugima nije? Jesu li oni privilegirani zbog stranačke iskaznice koja otvara vrata poslovnog raja? Ista ta iskaznica, bez obzira kojoj stranci pripada, morala bi biti znak privrženosti određenoj ideji, ideologiji i idealima. I određenom sustavu vrijednosti, naravno. Ne bi smjela biti (isključivo) ulaznica za poslove. Kako to nažalost prečesto biva, praksa u najlošijem smislu demantira teoriju. Sveta stranačka iskaznica se kompromitira po mnogim osnovama, a najčešće kad odabranima omogućava pristup stranačkom bankomatu.

Sa svojom stranačkom iskaznicom bivši načelnik Općine Medulin Dario Mezulić nije se obogatio. Nije ga ubacila u suludo unosne poslove, no omogućila mu je privilegiju da u teškim životnim i poslovnim trenucima može mirno preživjeti. Unatoč tri pravomoćne presude s uvjetnom osuđujućom kaznom zatvora, Partija kao vlasnik njegove stranačke iskaznice odmah ga je zbrinula. Utopljeniku je bačen pojas za spašavanje, Mezulić je preživio, a javnosti ostao gorak okus u ustima.

Zbog ovakvih situacija politika gubi vjerodostojnost, a političari podršku. No u ovakvim situacijama stabilizira se stranačka struktura i šalje snažna interna poruka - Partija
pomaže drugovima u nevolji. Sigurno je da ono što je interes stranke i nekog njenog pojedinca nije i ne mora uvijek biti interes javnosti, kao što je to toliko očito kod Mezulića. Ima nečeg sociološki zanimljivog i intrigantnog u tome da stranke osjećaju odgovornost prema lojalnim i važnim pojedincima koji su pak dokazano i ozbiljno zgriješili. Nije bez veze jedan od prvaka SDP-a, primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, ne jednom
rekao - "pojavu osuditi, druga spasiti". Svoje ni po koju cijenu nedamo, mi o njima brinemo. To je mantra. A gdje su tu ostali, svi oni koji nisu u strankama? Pitanje je retoričko. Odgovor je jasan - sami su, prepušteni sebi. Oni nisu Mezulić i za njih nema spasonosne Partije.

Nesporno je da svatko ima pravo na rad, dohodak, egzistenciju i zbrinjavanje obitelji. I osuđenici poput Mezulića. No postoje neka pravila, granice koje se ne prelaze, tanke linije koje dozvoljeno odvajaju od nedozvoljenog, prihvatljivo od neprihvatljivog. Politički
sustav postoji da te procese kontrolira, korigira i usmjerava.

Po svoj logici, i da je imalo zdrave pameti, poštenja i odgovornosti, nakon odluke Ministarstva uprave da ga se izbaci iz Istarske županije zbog tri kompromitirajuće pravomoćne presude, Dario Mezulić put poslovne rehabilitacije nije smio proći uz pomoć Partije. No on je, sasvim suprotno, prečicom uletio u spasonosni vlak suradnje s odabranima. I sad, gdje je tu logika i bar malo pravednosti? Država, naime, donosi odluku da pravomoćni osuđenik Mezulić više ne može biti zaposlen u lokalnoj i područnoj samoupravi, a Partija ga po kratkom postupku, umjesto udaljavanja od svega što ima veze s politikom i javnim sektorom, zbrinjava upravo tamo. Vjerojatno je to sve legalno, ali nije legitimno, nije moralno ni normalno. Najveća je šteta da su spašavanjem vojnika Partije Darija Mezulića žrtvovani temelji demokracije. A oni su tako krhki. (Robert FRANK)


Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini