Piše Rudolf Frančula
Istrijanstvo nije nacionalnost, nego identitet koji povezuje ljude
(Ivan Posavec/Arhiva Glasa Istre)
Vezano za takvo tretiranje Istrijanstva vrato bih se ponovno Pinu Janku koji je u tekstu pod naslovom "Istri treba pristupati na istarski način", između ostalog, napisao:
"Rijetki su i samo pojedinačni primjeri u svijetu da su žitelji jednog relativno malog prostora, koji do poslije Drugog svjetskog rata nije nikad u povijesti bio u sastavu svoje matične države, očuvaju svoj nacionalni identitet i zahvaljujući njemu i ostvare svoj cilj - ujedinjenje sa svojom državom i to onom antifašističkom Hrvatskom koja je stvarana tijekom Drugog svjetskog rata, a ne onom drugom - NDH, jer takvu su državu, istina drugačije nacionalnosti Istrijani već imali (fašističku Italiju). Mi smo Istrani to vjekovima željeli i takvu je odluku donio privremeni Pazinski NOO za Istru u noći 25./26. rujna 1943. godine u Pazinu…"
U članku 20. Statuta Istarske županije "zaštićeno" je, normirano istrijanstvo slijedećim tekstom:
"Istarska županija njeguje istrijanstvo kao tradicionalni izvor regionalne pripadnosti istarskog plurietnosa…"
Kroz dugu povijest Istre na njenom tlu dolazili su, prolazili su, miješali se mnogi narodi, među njima i Hrvati koji su pred mnogo, mnogo stoljeća, došli na ove prostore. Stoga su oni, ali i pripadnici drugih naroda, uz svoju nacionalnu pripadnost, dodavali i naziv Istrijan, kako bi time naglasili i svoju pripadnost Istri koju su im kroz povijest otimali, prisvajali razni osvajači.
Istrijanstvo ne treba biti nikakva "crvena krpa", niti zaslužuje negativan predznak, a ponajmanje taj pojam treba povezivati sa autonomaštvom, separatizmom ili bože sačuvaj nekakvom mržnjom, odbojnošću prema drugima. Naprotiv, mi Istrijani smo tolerantni, nikada namjerno nismo povrijedili pripadnike drugih nacija, vjere, boje kože i slično.
Uostalom, ne samo zbog ljepote Istre, nego i zbog toga što se u našoj sredini osjećaju sigurno, mirno i poštovani, u Istri su se privremeno ili za stalno, nastanili, u svojim kućama ili stanovima, mnogi stranci ali i Hrvati, među njima ima dosta poznatih osoba, radi se pretežno o umjetnicima (glazbenicima, književnicima, glumcima i slično).
Ponoviti ću i na ovom mjestu ono što je u intervjuu danom novinaru Glasa Istre 20. srpnja 2020. godine o Istrijanima kazao Miljenko Jergović (koji je kupio stan u Puli):
"Tolerancija u Istri je plod katastrofe, ali ono što mene čudi je da su i drugi u Hrvatskoj i drugi na Balkanu, o Bosni da i ne govorim, imali svoje katastrofe, ali te katastrofe ih nisu učinile boljim ljudima. Ovdje to nekako, iz različitih razloga, funkcionira, a to je jednostavno lijepo…"
Drago mi je čuti ovakovo mišljenje o Istrijanima od uglednog književnika kojeg osobno iznimno cijenim, imam u svojoj biblioteci nekoliko njegovih knjiga.
Dana 30. siječnja 2021. godine bio sam na šišanju kod svog dugogodišnjeg brijača Dautbegović Karolija (ja ga zovem, ali i drugi, Bego ili Karlo), po nacionalnosti Mađara, koji je u Pulu došao pred šezdesetak godina iz Vojvodine. Riječ je o vrlo dragom, simpatičnom čovjeku. Prilikom šišanja uvijek o nečemu razgovaramo, ako mi ne priča viceve, u kojima posebno uživam, o raznim temama. Vrlo je zanimljiv sugovornik. Pri kraju šišanja (tog 30. siječnja 2021.) rekao sam mu "Bego, za Vas bi Istrijani rekli, a i ja tako mislim, da ste štimani čovik", pa sam još dodao da li je razumio što to znači. Odgovorio je "Kako ne" i spontano nadodao "Znate, ja nisam Istrijan, već Istranin, Istra je bila i sada je iznad svih".
Normalno je da ima i onih (ne mali broj) koji o Istrijanima ne misle kao Miljenko Jergović, ili moj prijatelj Bego-Karlo, a takovih ima i među pridošlicama Istranima.
*Nastavak u sljedećem broju
