Piše tihana Tomičić
Populizam ide kraju
(Foto: X, Darko Jelinek
Još jedan je pao! U redu, nije još pao, ali je svakako na putu prema dolje. Nakon međuizbora u Americi u utorak, predsjednik SAD-a Donald Trump više nije isto ono što je bio prije tog 3. studenog. Danas je on čovjek koji je bitno oslabio svoju Republikansku stranku, od kojeg se i najbliži suradnici poput potpredsjednika J. D. Vancea odmiču i koji će očito neslavno završiti svoj drugi i, srećom, posljednji mandat u Bijeloj kući.
Kakve su posljedice njegove vlasti, vidimo svi - zbog rata u Iranu ne pate samo američki građani kojima je inflacija porasla skoro dvostruko od početka godine, nego cijeli svijet, pa i mi u Hrvatskoj jer je napad na Iran, kao jedan potpuno besmisleni rat, izazvao energetski šok i znatno povisio cijene goriva. Kad je riječ o Hrvatskoj, žrtve su i naši pomorci koji čekaju kraj rata »zarobljeni« u Hormuškom tjesnacu, a neki od njih i pod izravnom ratnom paljbom.
Trump je u nepune dvije godine uspio maksimalno unazaditi Ameriku i cijeli svijet. O populizmu, vulgarizmu, primitivizmu - ne treba ni trošiti riječi. To je toliko odvratno da je zaslužio da mu birači u najskorije vrijeme kažu: »You’re fired!«. Zato pitanje impeachmenta danas postaje posve legitimna tema američke politike.
Ali ono što je bitno jest činjenica da je Donald Trump tek jedan u nizu autoritarnih i populističkih političara koji odlaze - prvi je bio Viktor Orban, slijedio je Aleksandar Vučić, pa Flavio Bolsonaro u Brazilu, a jednako tako i Benjamin Netanyahu u Izraelu, koji neće lako sastaviti vladu bez tzv. arapskih stranaka. Orbán, Vučić i Bolsonaro bili su dio međunarodne mreže nacionalističkih i desno-populističkih političara, a sva tri politička projekta doživjela su ozbiljne izborne poraze. Svi su oni izdanci jedne politike - populizma, koji najčešće nema snažno izraženu ideološku poziciju, nego samo koristi one narative za koje se očekuje da će masa birača podržati, bez ozbiljnih programa i politika. Jednu od najpoznatijih definicija dao je nizozemski politolog Cas Mudde, po njemu je populizam ideologija koja društvo dijeli na dvije suprotstavljene skupine, a to su »čisti narod«, odnosno obični građani, i s druge strane korumpirane elite, odnosno izrazito bogati pojedinci poput Elona Maska koji svojom financijskom moći postaju ujedno i politički akteri, čak i ako su nominalno izvan politike.
Populističke vlasti, međutim, nemaju čvrste ekonomske programe, već samo snažne političke narative, iza kojih najčešće ne stoji - ništa. Prvi takvi primjeri bili su još prije desetak godina, primjerice, glavni akteri talijanske politike - prvo Beppe Grillo, pa sam Silvio Berlusconi i drugi. Potom su populistički političari pobjeđivali u Češkoj, pa Slovačkoj i Poljskoj, a bilo je poluuspješnih pokušaja i u Austriji i Nizozemskoj, no ondje nisu uspjeli formirati vlade pa su uskoro i nestali sa scene.
Nije ni Hrvatska bila sasvim imuna na taj trend, sjetimo se Mislava Kolakušića ili, uostalom, Mosta. U tom vremenu, prije desetak godina, izgledalo je da su se klasične velike stranke desnice i ljevice potrošile, pa su birači u cijelom nizu zemalja glasali za nepoznate, ali bučne populiste. Na tim se krilima i Trump vratio u Bijelu kuću 2024. kao, izgleda, posljednji izdanak tog »političkog tupila« koji ne nudi nikakve ekonomske politike, a pritom vodi agresivnu i prema mnogima često neprijateljsku politiku. Jednom ćemo se smijati tome, ali u trenutku dok Trump još može pokretati ratove s ciljem da zauzme Grenland ili otvara pitanja oko Norveške, nije nimalo smiješno.
Srećom, izgleda da stasa nova generacija birača, Gen Z, koja ne dopušta da to tupilo populizma uništi njihove živote i budućnost. Pobuna mladih unutar država EU izgleda da je upravo bunt protiv takvih praznih politika bez rezultata, uz ujedno snažan rast korupcije i dodatno bogaćenje tih političkih elita. Gen Z je svoje rekao i u Americi u utorak - ne na ulici, nego na biralištima. Velika se nada za svijet krije u tome da mladi neće više dozvoljavati da ih netko pravi budalama i zagljupljuje, i da glasaju za politike bez sadržaja i ciljeva.
Možda jednom taj trend dosegne i do Rusije, pa da se svijet riješi i zadnjeg velikog diktatora, Vladimira Putina. Jer jedino to može donijeti mir Europi.
