Piše Rudolf Frančula
Kako je pokrenuta "Nova Učka", list pazinskih srednjoškolaca
(Arhiva Glasa Istre)
U pazinskoj gimnaziji školovalo se na tisuće đaka iz Istre i drugih krajeva Hrvatske i Jugoslavije. Svojom mladošću, entuzijazmom, nestašlucima oni su davali poseban pečat životu čitavog grada. Voljeli su i vole Pazinci svoje đake, a đaci Pazin i njegove stanovnike, te dani provedeni u njemu, ostat će u našim srcima kao najdraža i neizbrisiva uspomena.
Uvijek, a pogotovo sada kada slavimo 70-godišnjicu naše gimnazije, uspomene naviru u sjećanjima, proživljavamo sve ono lijepo što smo u toj sredini doživjeli, sjećamo se dragih lica, prijatelja, đaka, nastavnika, odgojitelja, Pazinjana…
Sjećam se također da je za vrijeme mog školovanja u pazinskoj gimnaziji od 1949. do 1957. godine bilo bezbroj raznoraznih aktivnosti kako u gimnaziji tako u Đačkom domu u kojemu je tada stanovao veliki broj đaka. Sve te akcije povremene ili trajnije, bile su korisne i zanimljive. Jedna od njih mi je ipak posebno draga i želim da se na nju ovom prilikom podsjetimo.
Bilo je to školske godine 1955/56. Stanovao sam u Đačkom domu, a pohađao VII razred. Odgojitelj nam je bio Bižić Dušan, mlad čovjek kojeg smo veoma cijenili i voljeli zbog njegove neposrednosti, srdačnosti i otvorenosti. On je jednoga dana, nama nekolicini, predložio da pokrenemo izdavanje đačkog lista. S oduševljenjem smo to prihvatili. Dobili smo podršku i nastavnika Gimnazije. Odmah smo pristupili realizaciji ove zamisli. U Đačkom domu stavljena je na raspolaganje jedna mala prostorija s nešto skromnog namještaja i jedna stara priručna pisaća mašina. Osnovano je i uredništvo u koje su, osim Bižić Dušana, ušli još učenici: Blašković Oktavio VIII r, Černeka Savo VII r, Floričić Ivan, VI r, Frančula Rudolf VIII r, Germin Tito VII r, Hrvatin Đino VI r, Šuran Anton VII r, Zambelli Ferid VIII r, i Zuliani Eđo VII r. I počeo je izlaziti list pod nazivom "Nova Učka", sa slikom Učke i probijenim tunelom kroz nju, slikom uz naslov koja simbolizira i odražava naš san i težnju da Istra na taj način bude otvorena prema svojoj domovini.
Cilj nam je bio da list informira đake i ostale čitatelje o svim važnijim akcijama učenika (političkim, društvenim, sportskim i drugim). Međutim, poseban prostor bio je rezerviran za literarne radove (pokušaje) naših kolega. U njemu su svoje sposobnosti iskušali i mladi polemičari - kritičari. Nismo zaboravili niti na razonodu pa smo anegdote, viceve, karikature, križaljke i slično objavljivali u tzv. "šarenoj strani". Sjećam se kako su na toj strani bile štampane "lucidne misli" nas đaka kada smo odgovarali na satovima, najčešće su to bili satovi hrvatskosrpskog jezika koje je održavao profesor Ujčić Tugomil, te bi se on u takvim prilikama od "oduševljenja" hvatao za glavu. Takvih "bisera" bilo je poprilično i na satovima engleskog jezika koji nam je predavao profesor Hartl Zlatko.
Prvi broj "Nove Učke" prihvaćen je među nastavnicima, a pogotovo među učenicima, s velikim interesom koje nije popustilo ni kasnije.
Iako je naša namjera bila da list izdajemo svakih 15 dana, ipak je on izlazio povremeno zavisno od raznih okolnosti. Naravno sve poslove oko uvezivanja, štampanja i rasparčavanja lista radili smo besplatno, kao što nisu dobivali nikakav honorar ni autori članaka i drugih materijala. Međutim, ipak je trebalo platiti: papir, matrice, boju i slično, a novčana sredstva bila su skučena. Naime, od strane gimnazije i Općine dobili smo, ne samo verbalnu, već i novčanu pomoć. Čak je članove redakcije primio tadašnji predsjednik Općine Benčić Miljenko.
Sve poslove oko izdavanja lista: sakupljanje materijala, vrlo često pisanje članaka, prepisivanje na matricu, štampanje, spajanje stranica, "kolportersku službu" i drugo obavljali su članovi uredništva i drugi đaci. Taj posao smo mi i radili s posebnim oduševljenjem, na njemu smo izgubili sate i sate, ali to se nije osjetilo na našem uspjehu u školi jer smo svi bili dobri đaci. Nismo se nećkali da radimo, ako je trebalo i duboko u noć, makar i propustili kino-predstavu, ples ili neku drugu zabavu.
Na onoj staroj i rasklimanoj mašini prepisivali smo na matricu materijale, a to je uglavnom činio naš "slovoslagač" — "daktilograf" Zuliani Ecio. To je on činio "brzo i spretno" sa dva prsta (istina imao je i ostale prste, ali sa njima nije znao pisati na pisaćoj mašini). Šteta što se nije posvetio daktilografiji, nažalost sada je inžinjer rudarstva. Uostalom nitko od nas nije se posvetio novinarstvu iako smo stekli "dragocjeno i bogato iskustvo".
Ostali članovi redakcije također su imali svoja zaduženja. Tehnički urednik bio je Šuran Anton, urednik sportske rubrike Černeka Savo, o grafičkoj obradi i izradi karikatura brinuli su se Zambelli i Blašković, ostali članovi redakcije bili su stalni urednici i dopisnici, a potpisnika ove bilješke nazvali su "glavnim i odgovornim" urednikom.
List smo umnožavali na šapirografu u Općini. Tiraža se kretala od 150 do 200 primjeraka, a ponekad je pokoji broj bio i manji, kada bi nam ponestalo papira, štamparske boje ili bi se matrica oštetila.
List je prvenstveno bio namijenjen đacima, te su i autori materijala štampani u njemu bili uglavnom učenici.
Ova kratka bilješka nema za cilj da daje neko posebno i veliko značenje ovoj akciji učenika pazinske gimnazije. Sigurno je da smo i mi mnogo griješili, možda je i sadržaj mogao biti bolji, ali počeli smo izdavati taj list bez ikakvog iskustva, na amaterskoj osnovi, sa ciljem da obogatimo sadržaj našeg vanškolskog rada. Međutim taj svoj posao obavljali smo s puno ljubavi i entuzijazma te je jedna i najdraža nagrada bila podrška od naših nastavnika i školskih kolega.
*Nastavak u sljedećem broju
