Piše Robert Matteoni
Naši điri nogometno puležanski, Mićula e ditta bella
(Arhiva Glasa Istre, Milivoj Mijošek)
Takva su vremena kad koračamo starijim stazama. Puno ljudi upoznato u životu, rastegnuti doživljaji kroz desetljeća, različite mijene, dobri i loši dani. Svatko ima svoje doživljaje, načine kako ih (pod)nositi. Nekada su bile drugačije zbilje odrastanja, sazrijevanja, druženja, odnosa. Jedan generacijski kolega stalno šalje crno-bijele fotografije starijih pulskih nam vremena. Puno toga s Giardina, epicentra naših tinejdžerskih, đačkih i godina sazrijevanja. Kako vrijeme odmiče, rekao bi svjedok vremena, kao da su te dalje memorije još bistrije. Mudraci različitih sfera kazat će da je to logično, jer to lijepo upečatljivo vrijeme u jednom trenutku se zaključuje i počinje ona faza života kada se radi, stvara, odgaja djecu, prolaze faze vrtića, škole i fakulteta. Nekome prije nekome poslije, svima uglavnom slično. Fokus na te borbe svakodnevice marginalizira memorije onih, ajmo reći, jednostavnijih godina. U kojima smo fokusirani na sebe, upoznavanje svijeta i života, odnosno vlastitog pozicioniranja u tim zbiljama. Pa kada prođu desetljeća te foto memorije sve snažnije dočaravaju ondašnje emocije, jer su ostale čvrsto u nama.
Prošlih desetak dana dragi ljudi iz tih zbilja, i mlađi i stariji, napustili su ovaj svijet. Ne možeš a da te to ne dirne u emociju ovih, ali i onih dana. Goran Čerina, još mlađahan, bio je veseli Uljanikovac iz TDM-a, gdje su moj stari i još niz dobrih i vrijednih ljudi kao Diego, Fra Giacomo, Radolović, gradili brodske motore. Stari, Puležan do kosti, pričao je istrijansko-venetskim dijalektom, pa mi je Čerina bio sjajan kako je s njim komunicirao na književnom jeziku te ga nasmijavao. Tipično puležansko društvo u TDM-u, s uvijek aktualnim temama iz nogometnog đira… Majda Nežić još mlađa, djelatnica sveučilišta, također nas je napustila. Njen suprug Ljubo, sin legendarnog Karla sa Stoje, decentno se nosi s velikim gubitkom. Nadam se da ćemo se sretati, čim osjeti da je trenutak, na Drosini. Ljubo je veliki navijač Istre i s doktorom Aldom Maretićem propustit će utakmice Zeleno Žutih samo ako je neka izvanredna situacija, dežurstvo… Tom điru je na svoj način pripadao i susjed u Uljanikovim zgradama na kraju Rakovčeve, Valter Belušić. Kad sam bio klinac redovito je pratio "staru" Istru. Život kasnije svakog nosi na njegove putove svakodnevice, ali ne možeš zaboraviti one godine djetinjstva. Krajem 1960-ih i prve polovice 1970-ih, u dvorištu, ispred garaža, na očaj vlasnika tada manjeg broja automobila, lupali smo loptom do noći. Valter je bio top hakler, tehnička klasa i nikad mi nije odgovorio zašto s tim znanjem nije išao u ozbiljniju nogometnu priču. Škola, familija, shvatiš kasnije, bili su mu prioriteti. Pamtim ću ga kao dobrog čovjeka, kao i spomenute gore, ljude koji su odgajani u duhu domaćeg okruženja.
Svi vi dragi čitatelji imate takve priče, sjećanja, emocije. U ubrzanom ritmu života, nije loše prisjećati se ljudi i doživljaja iz nekog prošlog vremena. I ne samo kada nas napuste. Naprotiv, dobro je za onu toplinu emocija koje su u svima, više ili manje, potisnute pod svime onime što je život nakon bezbrižnije mladosti donosio u presingu svakodnevice. Zato sam, između ostalog, volio pričati s Albinom Padjenom Maćom, koji nas je, u dobi od 90 godina, napustio u travnju. Tipični Puležan, u pristupu i decentnom ponašanju. Svjedok bombardiranja grada pri kraju Drugog svjetskog rata, svjedok turbulentne povijesti Pule u svim njenim mijenama od tada do ove godine.
Svaki susret bilo je podsjećanje na neku storiju grada, ljudi, zajednica, plesnjaka, ulica bez automobila, žešćih dečki i rizičnijih kvartova onog vremena. Izvor informacija koje se ne poznaju, ili ih se više malo tko trudi upoznati. Možda je i u tome uzrok zašto Pula danas djeluje kao da nema prepoznatljivi identitet. Ne mora biti, jer realno i ne može, isto kao prije 60-70 godina. No, ako držimo do gradske ideje naših predaka, načina življenja koji su prenosili na mlade, a po kojem smo drugima postali znani kao nekako drugačiji, i time se ponosili, ne bismo trebali biti baš daleko od pristupa onog vremena. Jer kako nas uči život, ako sami sebe ne poštujemo, kako očekivati da će nas drugi respektirati.
Maća je uvijek volio preći na onu temu koju smo često dijelili. Nogomet. Stara Istra, nova Istra, zapravo uvijek okvir Pula. Nikad se nije mogao umoriti pričati o nogometu, sportu (jedrenje…) uopće. Iznova bi govorio, "eh, na campu sam, na onoj staroj zapadnoj tribini uvijek imao dojam da je to moja "stara" Pula. Koliko Puležana, Uljanikovaca, domaćeg dijalekta, jako mi to fali.".
Od srijede će nam svima koji smo ga doživjeli, upoznali, znali, pratili ili sretali kroz desetljeća, nedostajati i Mićula. Da, dosta je reći Mićula i znamo o kome govorimo. Berislav Poldrugovac rijetko bi se moralo izgovarati, osim u službenim i "obveznim" situacijama. Svi smo obični smrtnici, ali uvijek ima onih koji su nečime postali nešto posebniji za nas. Nije nužno da to bude nešto veliko, svjetski, nekad je dovoljno da su to dobri odnosi, poštovanja, susjedi, poznanici, zadovoljstvo dijaloga i drugo.
Mićula je bio poseban jer je bio, u puno teža i konkurentnija vremena bivše Jugoslavije, sjajan nogometaš. Pisale su kolege o njegovoj karijeri i dramatičnim epilozima.
Ukratko, Poldrugovac je bio dragulj, iz Štinjana, odrastao na adresi Fortin 40, kojeg je stari lisac nogometa Tonči Blašković sa 14 godina prepoznao kao potencijal za velike pozornice. Prvo u Tehnomont, pa u Istru, pa u Rijeku, pa u Hajduk, između selekcija Hrvatske, mlada reprezentacija Jugoslavije, olimpijska momčad, pozivi velikih klubova i trenera, Miljana Miljanića i Crvene Zvezde. Mićula je bio domaće dijete iz tada vrlo prepoznatljivog okruženja. Vezan za obitelj, roditelje, sestre, dom, prijatelje i ovdašnji način života. I zato, kada je shvatio da mora ići iz Istre da bi donio klubu donio spasonosni novac, birao je emocijom. Miljanić i drugi pozivi bili su atraktivniji, i unosniji, i "zaštićeniji", ali Mićuli je vrlo rano preminuo otac Vladimir (48) od posljedica teške bolesti. Nije htio daleko od majke, brinuo je i za sestre, pa je Rijeka bila najlogičniji izbor. I tamo im je postao ljubimac, do te mjere da su u velikom broju došli pred prostorije na Kantridi i porazbijali inventar u uredima, dok su upravljači kluba zbrisali na neki sporedni izlaz. Rijeka je isto bila u financijskim mukama, prodaja Mićule u Hajduk, za ondašnjih fantastičnih 30 milijuna, plus posudbe dva igrača (Matković, Mijač) bila je spas. I tako, kako je i šjor Tonči nagovještavao, karijera malog Mićule išla je u visine. Odabran od velikana kao Branko Zebec, i potom Tomislav Ivić, planiran da bude desno krilo vjerojatno najboljeg Hajduka u povijesti. Brz, dribler, znalac, igračina koji je bio ispred Žungula.
Njegova sedmica bila je pokazatelj i talenta ovdašnje nam djece, i mentaliteta mladog privrženog čovjeka svojem okruženju, i simbolika da se iz Pule, u ondašnjoj provincijskog dimenziji unutar zemlje sa preko 20 milijuna ljudi, može napraviti velike iskorake. Kao Cukon, Kozić i drugi…
Život je tada Mićuli pokazao, iznova, težinu zbilje. Pukla mu je Ahilova tetiva, u to vrijeme praktično je značilo kraj karijere. Na najljepšem, kad je mogao postati veliki igrač, možda reprezentativac, pa ići u veliki i bogati inozemni klub, morao je stati. Trauma je to za strastvenog zaljubljenika nogometa. U jednom trenu imaš sve, u drugom sve nestaje! Vratio se kući, u obiteljski dom, sada uz voljenog sina Manuela, kretao je doslovno iz početka. Što je napravio momak domaćeg mentaliteta? Kad je osjetio tračak nade da bi mogao igrati za Istru, otišao je u Split i raskinuo ugovor s Hajdukom. Tamo su ga gospodski plaćali iako više nije mogao igrati, imao je pravo i na stan. No, raskid je značio odricanje od tih materijalnih dobara. Probao je igrati za Istru, ali ipak noga nije mogla. Ostao je opet bez igre, bez ugovora, bez stana…
Zaposlio se, Uljanik mu je puno pomogao, dao stipendiju za trenersku školu, radio je u Inventurnoj komisiji. Sagradio si je novi život s Majdom, došao je drugi sin Vedran, s njenim kćerkama bila je to velika i sretna familija. Dolazili su unuci, praunuci. Mićula je radio u pulskom nogometu istom strašću kao da je u Hajduku i na velikoj sceni. Mnogi mladi Puležani, igrači, su ga obožavali kao trenera i jednostavnog učitelja, šmekera. Uživao je u nogometu na drugi način, što čovjeku koji je bio pred vratima "svega velikog" a onda morao stati, nije jednostavno. No, Mićula je bio takav, baš jednostavan, pristupačan, pozitivan, i koliko je mogao, pomiren s težinama prošlosti (i) nogometne karijere. Usporedo je bilo brojnih tuga, odlazaka bližnjih, bolesti, mučnih životnih udaraca. Sve je to upravo kroz obiteljsku snagu, uspijevao nadvladavati i svaki dan se, bolesti unatoč, hrabro boriti za svaki trenutak s svojima.
Berislav Poldrugovac je bio jedan od najboljih, možda i najbolji, u nogometnom điru ovog grada. Divili smo se njegovom talentu. No, poštivalo ga se kao čovjeka prije svega, koji je prošao svega i svačega, ali je do kraja ostao ponosit i privržen svojima, u obitelji i okruženju, u stavu i ponašanjima. Svi koji smo ga znali, kao i svi oni koji su vezani za taj đir, dijelimo tu privrženost puležanskoj priči. U njoj su svatko daje neki svoj doprinos i postaje njen dio, i Mićule, i Gorani, i Majde, i Valteri. Ne treba zanemarivati privrženosti prošlog vremena, naprotiv, treba ih snažiti kao revitalizaciju nekadašnjeg identiteta koliko se to može u suvremenim bitno drugačijim zbiljama.
