Piše Milan Rakovac
Njente de mal, šjor maještro. Že gvera...
(Arhiva Glasa Istre, Pexels)
Prethodni dio pročitajte ovdje.
Luca je slušala oca, popa-Luka... ter vero i šjora-Čiči je razumila ništo, i lako, i samo bi se posmihnula; a di neće, kad je Luca svaku nedilju nosila sve veće pakete u selo, pak bi najzad Luci dala kakovu staru maju! Ali – compagni xe compagni, tu nema dilema, a ča se ni torna valje iz Zagreba drug "Peresina" ki je član Partije, pak je potega za ruku jene noći na militarsken cimitru na zastanku, "slušaj mala, ja znam da mnogo toga tebi nije jasno. Ništa! Odbaci sve dileme, vjeruj drugovima, bespogovorno. Ali, otvori oči i uši", "Ma ča, drug povjerenik?", "Ma ča ma ča! Budnost, drugarice! Tu je Kominterna i internacionalistički principi, jasno?". "Jasno, jasno, nego ča", "Ali tu je i sklonost drugova Talijana prema lijevim skretanjima, trockizam, sektaštvo" "Ča to?", "Evo, evo!". Najprije pročitaj: "Skraćeni kurs iz historije SKP!" (b) sricala je Luca svoja prva slova ilegalne borbe i prvih zazora i sumnji.
Prihvaćala je sve to zdravo za gotovo. Sumnju bi zakopčala u dno svijesti, kako ča je šakreto botun Arminijov pobrla kad je bisno tumačeći drugovima principe internacionalizma rastrgao košulju na prsima: "No passaran!"... pak je ponila ta botun teti-Maruci štroligi i platila je dvi lire i Maruca je ništo brojila zgor žerave na gnjištu i vero je na svu sramotu činila Lucu se raskrečiti zguor glavnje i na nju se popišati pak je Maruca ta botun po lugu i pišati z muletami pribrkivala i da ga vero sad na tako blatnega Luca mora za mudante si znutra zašiti ma jušto da je na dlake ud sramote njeje leže i je Luca, ča će brižna ter sirota, ma Arminio bi je, da, kako i već boti prija tega, pomilova po ubrazu kada bi obavila kurirske zadatke, samo ča u srcu Arminijoven ni bilo mista ko ne za LA CAUSA!
– Ča Luce, ma ča je pametno to sve. – Pun škrbi bi je popita njej "Šepe".
– A muči, muči Zvane moj muči...
– A ter vero mučin, ma i velečasni...
– Potiži konope, Zvane moj i beri limozinu, nu...
– A mi Luce, a mi?
– A ćemo mi, ćemo, Zvane moj, ni ura sad, ne...
– A kako ćeš til Luce moja ubećana...
– A vero kako će drugi, nesrićni mladi mi ubećani...
Luca, šesnaestgodišnja Gea, lako je upila u se sva iskustva gorkoga pelina mediteranskog, posrkala rosu ranih zora ča bi materi je pokojnuoj panke zmočila kad bi mužu nosila ručienje, a Ive se protega po koruni i zapiva kako da će mu sad na grlo puknuti:
"Ma ča je moreeeeeejjj da bi bilo poljeeeeee
sve bi, sve bi gospeee težakinje bileeeninenenaaajjjj
po moru bi naranče sadileeeeninonajjjjjj"...
Odrasla bez matere, da li je zato tako lako prihvaćala mudrosti preživljenja, niti se ne trseći naročito da ih razumije!?
Rat priko Učke bjesnio je, još bi po koji mladić otišao u partizane tamo priko, skupljala se pomoć po Istri, formirali se posvuda NOO-i, AFŽ-i, ćelije SKOJ-a i Partije... ali još je sve to bilo daleko ud naših hiž, jedino ča bi naši mlajuhi kakov bot ubili kakovega fašišta, vrgli dinamit pod feratu. Pak na bot je sve škopjalo. Najprvo su hitili doli Mušolina, pak su Merikani došli na Šičiliju, pak je kapitulirala Maćega vrag je svu sriću uza ter krepala da bi.
Tu nuoć je doša uni "Peresina" z Lucon z Grada h Ivi:
– Sutra ujutro krećemo!
– Ki? Kamo?
– Svi! Cijela Istra, sve je pripravljeno, naše jedinice su već oko garnizona!
– Ma ča da ćemo?
– I vero smo! Talijani su tik-tak dvizali bile bandire i u dva-tri dana je bila sloboda i su nan po seli štili ta bejati Proglas za Pazinskih vodlukan ča da hi je donija naš Pokrajinski NOO 13. šetembra 1943....
Ma Ive je ima još tu prvu nuoć, skupa s tin "Peresinon", Lucon malon, unin Mihon i još dva ragačića zarobiti "mjesne bandite fašističke", je reka "Peresina".
– Ma koje to? Ča monigu ud Jadre?
– Nema diskusije, drug, na izvršenje!
I su vero; Jadru, maještra i butigera; i ala Ive vezati njin ruke z žicon za brajde na hrptu, i ala Luca vezati njin oči z štracon.
Učitelj se, više začuđen nego prestrašen, preko ramena obratio Ivi, dok ga je ovaj vezivao:
– Ma che ve succede, sior-Ive? Lei la sa bene che fasista sono io?
– Njente de mal, šjor maještro. Že gvera...
Ali "Peresina" se zaletio i udario učitelja koljenima među noge:
– Kuš! Marvo fašistička!
*Nastavak u sljedećem broju
