Piše Zlatko Crnčec
EU promijenila politiku prema Balkanu
(Antonio Ahel/ATAImages/Davor Kovačević)
Samo je 15 minuta potrošio jučer Europski parlament na raspravu o načinu na koji su vlast Aleksandra Vučića, ai i najveći dio Srbije, ispratili Ratka Mladića. Samo je četvrt sata potrošeno na to da je jedna europska država, koja vodi ozbiljne pregovore s EU o punopravnom članstvu, uz vojne počasti i prisustvo čak pet ministara ispratilo čovjeka koji je pred sudom kojeg su osnovali Ujedinjeni narodi osuđen za doživotni zatvor. Među ostalim i za genocid. Da nije bilo nekih hrvatskih europarlamentaraca možda rasprave ne bi ni bilo. Neke velike zemlje članice EU, među njima i Francuska Njemačka, nemaju baš neku preveliku volju osuđivati Aleksandra Vučića za ono što je njegova Vlada nedavno napravila.
Jedan je razlog za ovakvu europsku reakciju naprosto ravnodušnost. Puno članica EU uopće ne zanima što se prije 31 godinu dogodilo u jugoistočnoj Europi. A one koje to možda malo i zanima puno više muči ono što im se danas događa i što bi im se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti. Pa nekakvi povrijeđeni osjećaji nekih naroda na Balkanu koji su bili žrtve Mladićeve vojske i njega osobno, za njih nisu tema za koju bi mogli pronaći više vremena. Naprosto ljudi brinu neke svoje brige i strahove. Za njih je 1995. daleka budućnost. Gotovo pa zatvorena povijest kojom bi se trebali baviti povjesničari.
Postoji i druga skupina koja se čak i zanima za ono što se događa na jugoistoku Europe, ali naprosto ne razumiju što se to tamo zbiva. Pa iz tog nerazumijevanja donose pogrešne zaključke. I izvode pogrešne inicijative koje ponekad jako štete stanju na terenu. Neki od njih su čak i dobronamjerni i misle da rade dobru stvar. A jako se dobro zna kamo vodi put popločan dobrim namjerama.
Postoji i treća skupna koja jako dobro zna što se na Zapadnom Balkanu događa. Ali to im je sekundarna stvar ako su u pitanju njihovi interesi. Ili čak i neki širi interesi EU kako ih oni vide. I tu treba tražiti razloge za šutnju velikih europskih država. Ono što one žele je pod svaku cijenu iščupati Srbiju iz utjecaja Rusije i Kine. I za postizanje tog cilja spremne su današnjoj vlasti u Srbiji pun toga tolerirati. Među inim stvarima i ovakav način pokopa Ratka Mladića. Vučića i dalje vide kao jedinu političke osobu u Srbiji koja može odraditi neke stvari koje njima odgovaraju. Bilo je jasno i njima i svima koji imalo prate političko stanje u Srbiji da Vučić mjesec i pol prije parlamentarnih izbora naprosto ne može ignorirati Mladića jer bi mu to zamjerio velik dio njegovih birača. Pa mu je sa zapada vjerojatno dano na znanje da napravi ovo što je napravio. Vojne počasti i pet ministara. A on nije bio jer je baš tada imao neke važne međunarodne obveze. I od tuda šutnja velikih zemalja EU.
Čini se da su dani kada bi EU puno oštrije reagirao na ovakve stvari odavno prošli. Situacija je sada drugačija nego prije, recimo, desetak godina. A sada ne samo da se Srbiju ne sankcionira za ovakvu politiku nego je se gotovo pa nagrađuje. Koliko je takva politika u interesu EU veliko je pitanje. Kao što je veliko pitanje želi li sadašnja vlast u Srbiji ući u EU. Ili je samo na djelu ono što neki analitičari čak i u samoj Srbiji definiraju na jedan originalan način. Srbija se pretvara da ozbiljno pregovara s EU. A EU se pretvara da ozbiljno pregovara sa Srbijom. I da je to sve jedna velika šarada. Jedan običan politički teatar. Protagoniste ovakve EU politike ne zanima kakve to posljedice ostavlja na samom terenu na Zapadnom Balkanu. Među ljudima i narodima koji su bili žrtve velikosrpske politike. I koji se boje da bi to mogli postati još jednom. Obzirom na to da se Beograd priprema za godinu dana proizvoditi u suradnji s jednom velikom silom balističke rakete, ti strahovi i nisu baš bez neke osnove.
Hrvatska bi iz svega ovog trebala izvući neke pouke. Naše članstvo u EU i NATO-u još uvijek jako puno vrijedi u ovim balkanskim razračunavanjima. I poravnanjima nekih starih računa. Ali vrijedi puno manje nego ranije. Vremena su se naprosto promijenila. S njim i neki EU običaji. A njima bi se trebala promijeniti i hrvatska vanjska politika. Ili im se barem početi prilagođavati.
