Piše Robert Matteoni
Razlike 1998-2018-2026 u različitim verzijama
(Unsplash, Milivoj Mijošek)
U lipnju 1998. godine je u Francuskoj bilo iznimno vruće. Nije se tada toliko pričalo o klimatskim promjenama kao danas, ali krstarenje velikom zemljom povodom svjetskog prvenstva bilo je stalno pod visokim temperaturama. U Nantesu je 20. lipnja na press tribini bilo oko 38, što znači da je dolje na travnjaku, gdje su Vatreni vodili bitku s Japancima, bilo više od 40 stupnja Celzijusa. Naši su golom Šukera slavili i izborili prolaz grupe. Do slijedećeg nastupa, s Argentinom u Bordeauxu mogli smo se više fokusirati na druge. Stoga smo i u internacionalnom press centru u Parizu, gdje je boravilo i do 2 tisuće novinara, mogli u miru pogledati zanimljive dvoboje na ogromnom ekranu. Treba reći da je malo tko očekivao da će takvim biti utakmica Brazila i Norveške.
Prioritetno zato što je u percepciji mnogih norveška reprezentacija spadala u tzv. egzotične nogometne stvarnosti. Zemlja uglavnom fokusirana na zimske sportove, s ligom koja se igra unutar godine, više od pola s temperaturama polarne hladnoće i bez nekih značajnih igrača. Sjećam se da smo se s kolegama i iz drugih zemalja zafrkavali tko će pogoditi koliko Flo-a ima u toj reprezentaciji. Naime, uz Tore Andre Floa, dugajliju od 193 centimetra, koji je bio znan kao centarfor u Chelseau, Sunderlandu, Sieni, Leedsu, ispostavilo se da ih ima još dva. Brat mu Jostein i rođak Havard. Provjeravajući te podatke vidio sam da ima ukupno desetak aktera norveškog nogometa obiteljski povezanih s Tore Andreom. Brazil je imao opaka imena, od golmana Taffarela, preko Cafua i Roberta Carlosa, preko Dunge, Denilsona, Leonarda, Rivalda, do Ronalda, Bebeta i drugih. Očekivalo se sigurnu pobjedu Carioca, pogotovo nakon 78. kad je Bebeto poentirao. Činilo se gotovo, a onda je Tore Andre Flo poravnao u 83., a u 88. izborio jedanaesterac, kojeg je realizirao Rekdal za pobjedu.
Sjetio sam se tog doživljaja ljetos, dok smo u HRT-ovoj Americani promatrali i onda analizirali norvešku pobjedu nad Brazilom, istim rezultatom, 2:1. Ovaj put, u odnosu na 1998., to nije bio neočekivani ishod, nego se pobjeda Norvežana mogla predvidjeti. Nakon 28 godina hijerarhija se promijenila, nogomet također, pa iako su Brazilci nakon izgubljenog finala 1998, pobijedili na idućem SP-u u Japanu/J.Koreji, oni su od tada u nerazumljivom padu kvalitete. Norveška je te 1998. ispala u prvoj kup utakmici, s Italijom (0:1) i nije da se to, zbog pobjede nad Brazilom, tretiralo iznenađujuće.
Što se promijenilo u međuvremenu, da je Norveška isprašila Talijane u kvalifikacijama, (koji su time treći put zaredom ostali izvan SP završnice), te je u Americi stekla ogromni respekt zbog igre i ulaska u četvrtfinale, a gdje su pomalo i polemički eliminirani od Engleza (1:2)? Dogodila se strategija razvoja, u kojoj je reprezentacija samo posljedica napretka norveškog nogometa. Njihovi klubovi su ugodna, i sad već postojana, stvarnost uspješnosti u euro natjecanjima. Ove će sezone imati 2 kluba u završnici LP, 1 u EL, 2 u KL. Njihova je nacionalna liga (16 klubova) 13. u rejtingu UEFA-e, dok je HNL 21. U rejtingu FIFA-e njihova je reprezentacija u ogromnom napredovanju, jer kad je Hrvatska osvajala srebro u Rusiji, Norvežani su bili na 81. poziciji. Danas je Hrvatska 13, a Norveška 19, uz podatak da skandinavska selekcija stalno napreduje.
Dakle, strategija. Pojam koji sam nekad često slušao od jednog velikog trenera i inovatora organizacije i sustava. Zvao se Miljan Miljanić, kojeg i danas u Real Madridu smatraju ključnim u epohalnoj promjeni (1974.-77.) organizacije kluba, stručne metodike i sustavnosti u funkcioniranju slavnog kluba. Strategija je nešto što je često korišteno u retorici politike, gospodarstva ili sporta, ali su velike razlike što se od teorija pretvara u praksu. Pogotovo kod nas. Strategije su naime temelj dugoročnosti, što znači da iziskuju i vrijeme rada te posljedičnog strpljenja da se zamišljeno pokaže na djelu. Eto, slučaj Norveške, koji mnogima djeluje baš to, kao slučaj(an), će nam to dočarati u realnosti.
Nakon Francuske 98’ u norveškom nogometu nastalo je, kako su sami to nazvali, vrijeme mraka. Norveški je nogomet zlatno doba imao u 1990-tima, čak su 1993-95 bili na drugom mjestu FIFA poretka. Povezali su nastupe na SP 1994, 1998 i Euro 2000. Ponosili su se činjenicom da su jedina reprezentacija koja nema niti jedan poraz s Brazilom (ostalo do danas). Ulaz u treći milenij bio im je traumatičan, čak i za njihove standarde doživljaja nogometa, koji nije najpopularniji sport, a tada i većim dijelom polu-profesionalan. Nakon višegodišnjih kriznih zbilja, prije 15 godina je sazrijelo uvjerenje da se nešto značajno mora promijeniti. Kako zbog nogometa, klubova tako i mladih koji ga vole. Nogometni savez je u sinergiji s državom te klubovima, profesionalnih i amaterskih razina, proveo detaljnu analizu stanja. Potom su o tome raspravili i naposljetku su donijeli smjernice kako mijenjati negativne trendove.
Jedna digresija odnosi se na opće (i) sportske stvari. Norveška je država donijela 2007. dokument o pravima djece u sportu. Ima temeljne odrednice u sigurnosti, prijateljstvu, zdravom radu, učenju kompetencija, slobodi izbora sporta, natjecanja za sve, pravo na treniranja neovisno o ekonomskoj situaciji roditelja. I još jedna bitna stavka, pravo djece da kažu svakome koji s njima radi svoje mišljenje o statusu kojeg ima, bez da zbog toga bude nekih negativnih reperkusija. U tom baznom dokumentu, ažuriranom 2019, preporuke su da nema rezultata i tablice do dobi od 12 godina, i nema nacionalnog nadmetanja do 13 godina.
U razdoblju od 6 do 12 godina djeca mogu biti u više sportova, pa je takav pristup, koji isključuje ikakvo razlikovanje djece, rezultiralo time da se čak 93% mladih Norvežana bavi barem jednim sportom. Od 12. do 16. godine pokrenuta je nacionalna škola za najveće talente i oni dalje idu, sa značajnim ulaganjima, u razvoj prema vrhunskom sportu. Država je za to donijela odgovarajuće odluke koje će omogućiti realizaciju tog općenacionalnog programa. Norveška je prihode od igara na sreću i kladionica usmjerila tako da čak 64% ide sportu, 18% kulturi i 18% socijalnim programima. Samo iz tog izvora sportu je, primjerice u 2024. godini, namijenjeno 360 milijuna. Podatak da u državi od 5,7 milijuna stanovnika čak 1,9 milijuna su registrirani sportaši (34% stanovništva) više nego jasno pokazuje uspješnost tih nacionalnih strategija.
Nogomet je u tome prepoznao pravce za reforme "mraka". Prvo su krenuli od infrastrukture, pa je od 2015. izgrađeno više od 60% sadašnjeg fonda umjetnih terena. Ukupno ih je tisuću, uz 3 tisuće mini igrališta, a izgrađeno je i 39 nacionalnih kampova u kojima se razvijaju igrači, treneri, suci, sportski direktori, skauti. Norvežani sada raspravljaju što će učiniti s tim terenima, koji su omogućili bavljenje nogometom cijele godine (zbog hladnoće se prije pola godine nije moglo igrati), jer je Europska unija donijela odluku da se od 2031. zabranjuju gumene granule koje su dio tih terena. Taj problem im je prioritet da u sustavu nogometa ne bi došlo do dužeg zastoja.
Nogometni je savez u nizu strategijskih dokumenata definirao, na primjer, program stvaranja napadača, sustav omladinskih liga za igrače koji se fizički kasnije razvijaju te kao alternativne momčadi igraju u nižim ligama. Uveli su sustav financijskog nagrađivanja onih sredina koje razvijaju infrastrukturu Akademije, metodologiju rada s mladima i produktivnost u napredovanju igrača. Prije 15-tak godina su Savez i Udruga profi klubova potpisali dokument o razvoju na 4 temelja, a to su vještina, fiziologija, mentalitet i nogometna medicina. Prije četiri godine 32 profesionalna kluba potpisali su zajedničku strategiju 2023-2028, općeg programa rada za razvoj omladinskih momčadi i u korist nacionalnom cilju stvaranja vrhunske europske kvalitete.
Norvežani su jednostavno prepoznali svoje limite, studirali su kako su napredovale slične manje zemlje kao Hrvatska, Belgija, Portugal, i onda su sve promijenili i prilagodili modernijem dobu nogometa i sporta te svojim uvjetima. Nema improvizacija, nego sustav. Rezultati su nakon dekade vidljivi. Pritom, zaslužuje naglasak, norveški nogomet vodi prva žena u 120 godina povijesti. Lise Klaveness bila je odlična igračica vrlo uspješne im selekcije (dva SP, finale EP), kasnije u pravnoj karijeri odvjetnica i sudac.
Preuzela je savez 2022., a zbog odličnih rezultata koje postiže, dobila je drugi mandat (2026-30). Delegati su nagradili njenu uspješnost investicija u Akademije, podršku klubovima elite, ali i velikom napretku svih ostalih klubova iz baze. U zemlji koja je najbogatija po medaljama sa Zimskih olimpijskih igara (405, od toga 148 zlata, više od Amerikanaca, 330), nogomet više nije "egzotika", za kojeg se smatralo da je limitiran jer počiva samo na fizičkim potencijalima netalentiranih mladih igrača. Nogomet je strateškim odlukama, upornim provedbama i strpljenjem napredovao do točke da sada djeluje i tehnički konkurentan. Sa standardnim fizičkim moćima, uz mentalitet pozitive i ispravnosti, ta je sinergija Norvežane podigla na visoke razine…
Ima li slične strategije u Hr nogometu? Ima li ikakve uopće? Ima li strategije u Istri 1961 via Baskija? Ili je sve svedeno, u Hr nogometu i u baskijskoj Istri na strategiju prodaje svega što se može prodati? Postaje li naša zbilja nogometno egzotična ili se i dalje doživljava kao primjer drugima? Svatko o tome ima svoje mišljenje, vrijeme će pokazati tko je u pravu a tko u krivu.
