U današnjoj Hrvatskoj stanje u kazneno - pravnoj zaštiti, odnosno kaznenog djela pravosuđa, državnog odvjetništva i suda, katastrofalno je. Po korumpiranosti prvi smo, ako se ne varam, u Europi, a visoko rangirani smo i na svjetskoj rang listi. Malo se pokreće kaznenih postupaka zbog tog zla, čak i u slučajevima koji strše, vidljivi su na "prvi pogled", ne pokreću se niti izvidi.

Najsvježiji je primjer, velika grupa ministara u Vladi Andreja Plenkovića, koja je smijenjena zbog koruptivnih, nezakonitih radnji i zloupotrebe položaja. Samo je prema jednom od njih, Lovri Kruščeviću državno odvjetništvo pokrenulo istražni postupak. Što je s drugima? Valjda državno odvjetništvo čeka da mu netko podnese kaznenu prijavu. Smatram da je državno odvjetništvo dužno pokrenuti, barem pred kazneni postupak (provođenje izvida i sl.) ako je do njega "dopro glas" o eventualno počinjenom kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti, barem je takva praksa bila u prijašnjoj Hrvatskoj. Međutim, moram kazati da takva praksa postoji i danas, ali valjda samo kada su u pitanju "obični ljudi".

Osjetio sam to i osobno na "svojoj koži". Pred par godina telefonom me nazvao policijski isljednik PU Istarske i ljubazno me zamolio da li bih došao u njegov ured. Otišao sam i tom prilikom upoznao sa sadržajem anonimne prijave protiv mene i još nekoliko osoba, koje sam poznavao. Prijava je bila besmislena, neosnovana. Kada sam se vratio u ured nazvao sam općinskog državnog odvjetnika Pula, kazao sam mu da bih bio više volio dati izjavu pred državnim odvjetnikom, odgovorio je da tako postupaju u svim slučajevima anonimnih prijava.

Stoga začuđuje da državno odvjetništvo ne pokreće nikakav postupak u slučajevima kada su javne poznate ličnosti očito "uvučene" u koruptivne i druge protuzakonite radnje.

Ipak, neki su se kazneni postupci pokrenuli, pretežno u vrijeme glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, vezani za zlouporabu iz koristoljublja, korupciju i sl. protiv poznatih osoba, koje su bile na visokim političkim i drugim pozicijama; Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Marine Mercel, Branimira Glavaša, Zdravka Mamića i niza drugih. Ti postupci, započeti spektakularnim uhićenjima prenošenim preko TV ekrana, još uvijek nisu dovršeni, čak ni u prvom stupnju.

Naravno da takvo ponašanje pravosudnih tijela, ne procesuiranje, te odugovlačenje postupaka u beskonačnost, ima za posljedicu nepovjerenje u pravosuđe, zbog čega je i njegov ugled vrlo nizak. Za takvo stanje i ponašanje odgovorni su prije svega čelni ljudi pravosuđa. Ne može se zbog takvog stanja pozivati na samostalnost odnosno neovisnost sudaca. Oni su neovisni u donošenju odluka, ali svoju sudačku funkciju moraju izvršavati na način da ista bude učinkovita tj. da se postupci dovršavaju brzo odnosno u razumnom roku tj. da pružaju efikasnu pravnu zaštitu. Spora pravda nije nikakva pravda.

Moram kazati, kada je riječ o temeljnom principu pravne države, kako pravosuđe mora biti samostalno i da nitko ne smije utjecati na rad sudaca, odnosno na donošenje sudskih odluka, da se to načelo ne poštuje. Tako je predsjednik Vlade preko televizije pozvao državno odvjetništvo da ispita poslovanje neke ustanove u Rijeci. Drugi slučaj zbio se nedavno, kada je nakon potresa na Baniji izražena sumnja kako su kuće prilikom obnove pred tridesetak godina (nakon Domovinskog rata) izražena sumnja u potkradanje materijala i sumnja u kriminal, Predsjednik Vlade se javno izvinuo da se radi o zastari. Slične "prozivke" čujemo često od političara.

Iznijeti ću i neke konkretne opaske vezane za dvoje obnašatelja najviših sudskih funkcija u SR Hrvatskoj.

Najveći broj "kapitalnih" kaznenih predmeta (Sanader, Bandić, Ivošević, Mercel, Todorić, Kovačević i dr.) "pacao" se na Županijskom sudu Zagreb, predsjednik kojeg je tada bio Ivan Turudić. Meni je, a vjerujem i drugima poznatiji tada bio po tome što se često pojavljuje u javnosti, na televiziji, novinama. Voli se "slikati" i hvaliti sa prijateljima kriminalcima (Z. Mamić), ručkovima sa ministrima (O. Butković), po tome što odbija primati sudske pozive, pravi grube prometne prekršaje i pri tome bježi policiji.

U nekim nedavnim emisijama na televiziji Ivan Turudić je izjavio kako pravomoćno osuđeni Tomislav Horvatinčić, koji je osuđen na četiri godine zatvora zato što je upravljajući svojim gliserom usmrtio dvoje talijanskih turista, ne bi trebao ići na izdržavanje kazne jer je bolestan. Apsolutno neprihvatljiva javna izjava jednog predsjednika županijskog suda.

Pridružio se i Predsjednik Vlade Andrej Plenković izjasnivši se kako je nastupila zastara za eventualne kriminalne radnje prilikom ranije obnove kuća na Baniji.

Na tu izjavu Turudića oštro je reagirala glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoje Šipek tako što je pozvala Državno sudbeno vijeće da se pozabavi tom izjavom koja se po njenom mišljenju, i mojem, protivi sudačkoj etici, a ja bih nadodao da tom izjavom Turudić vrši grubi pritisak na pravosuđe (sud, državno odvjetništvo) i organe unutrašnjih poslova.

Turudić je javno (u TV emisiji) izjavio kako "…poklič - za dom spremni - nije kazneno djelo…". Da li će nešto biti propisano kao kazneno djelo o tome odlučuje Hrvatski Sabor, a ne turudići. Osobno se zalažem da, ne samo navedeni ustaški pozdrav, već i ustaško znakovlje te inače promoviranje ustaštva, bi trebalo normirati-sankcionirati u Kaznenom zakonu.

U tim čestim televizijskim nastupima jasno daje na znanje kojoj političkoj opciji pripada - HDZ-u, naravno. Očito je kako je zbog ovih izvansudskih aktivnosti, tada zapustio svoju osnovnu dužnost predsjednika županijskog suda, a prvenstvena mu je obveza da njegov sud, kao najveći sud u Hrvatskoj mora pružati učinkovitu pravnu zaštitu, što prije svega podrazumijeva rješavanje predmeta u nekim, barem razumnim rokovima. Kada je I.Turudić kršio ne samo sudačku etiku, već i pozitivne zakonske propise, prvenstveno, brže bolje, pružio mu je zaštitu Đuro Sessa, tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske s pismenom "potvrdom" kako je Turudić bezgrešan. Podsjećam, tog predsjednika Vrhovnog suda Đuru Sessu Zdravko Mamić je javno, pred televizijskim kamerama, optužio za primanje mita od 100.000 eura. Sve je završilo izjavom Sesse da je to laž. Meni je neshvatljivo i neprihvatljivo da je na ovaj način taj slučaj stavljen ad acta.

Ovu vrlo ozbiljnu optužbu o korumpiranosti predsjednika Vrhovnog suda (jedinstvenu do sada) trebala su nadležna državna tijela provjeriti i o utvrđenim činjenicama izvijestiti javnost. Zašto to nije učinjeno? Ionako su, po percepciji javnosti i suci korumpirani, pa je u tu percepciju ušao i predsjednik najvišeg suda u državi. Među mojim kolegama odvjetnicima dobio je naziv "Đuro Kesa".

Da završim, stanje u našem pravosuđu - prije svega sudstvu, zabrinjavajuće je, ne vidim da se kreće na bolje, naprotiv sve više tone. Zbog ogromnog broja neriješenih predmeta, i sudskih postupaka koji u mnogim predmetima traju beskrajno (nedopustivo) dugo, mnogobrojnih zastara, što je u bivšoj Hrvatskoj bilo nepoznato, niti jedan sudac (državni odvjetnik), predsjednik suda nisu pozvani na odgovornost, a za ovakvo stanje odgovorni su prvenstveno oni. Stanje u današnjem pravosuđu Hrvatske ilustriraju – potvrđuju i primjeri navedeni u poglavlju koji se odnosi na moj rad u odvjetništvu.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje