Piše Robert Matteoni
Ahmeti, Kablar, Joka, Veljačić... Strategije i "strateške gradnje"
(Snimio Milivoj Mijošek)
Danas ćemo na Aldo Drosini, stadionu koji će po subjektivnoj procjeni ostati na istom mjestu još najmanje nekoliko desetljeća, istrčati Istra 1961 i Dinamo. Na stranu što je travnjak u lošijem stanju, taman kada smo se navikli na rasterećuju zelenu mu boju, očekuje se da ćemo gledati sadržajnu utakmicu. Ako trava više nije (toliko) zelena, sigurno su zeleni igrači Istre 1961. I kao takvi pružili su gledateljstvu dvije vrlo dobre igračke prezentacije, protiv Lokomotive i Slaven Belupa. Putem ekrana mogli smo vidjeti solidnu predstavu na Poljudu, zaključenu remijem, te najslabiju partiju na Rujevici, u porazu od 2:3. Oscilacije su sasvim normalan tijek razvijanja mladih igrača, pogotovo kada su oni prevladavajući unutar cijelog kadra. Dakle, razvija se i momčad, i igra i uopće ideja sezone. U Rijeci se moglo primijetiti što znači mladost u prvih 70-tak minuta, kada su ipak bili opterećeni težinom susjedskog derbija. Čim su postigli gol za 1:3, momci su se razigrali i gotovo sustigli svog suparnika.
U prve četiri utakmice sezone, subjektivno je i to moje mišljenje, posebno je dojmio Dukan Ahmeti. Zvuči možda paradoksalno jer je izdanak klupske akademije u četiri utakmice ulazio s klupe te je skupio 85 minuta (prosječno 21). Za mladog igrača, a Ahmeti s 18 godina (u listopadu će navršiti 19) to jest, nije presudno puno minuta, nego je bitnije što pokazuje u logičnom vremenu kojeg dobije na raspolaganju. Gurati mlade igrače u velike napore (stalno i dugo igranje dok su tinejdžeri) u pravilu nije mudro. Još fizički nisu sazreli, psihološki još manje, a prebrzo nogometno odrastanje može imati negativnog utjecaja na te razvoje.
Dukan Ahmeti je još kao svježi 16-godišnjak dobio priliku pokazati se u seniorskom dresu. Pamtimo prijateljsku utakmicu s Radomljem prije više od dvije godine, kada je igrao u prvoj postavi na Drosini. Njegov nastup djelovao je nestvarno u odnosu na njegovu dob i pogotovo fizičku komponentu. Kad je uzeo jednu loptu na svojih 20 metara i krenuo sam u kontru, djelovalo je pretencioznim pokušajem. No, Ahmeti je stigao do suparničkog šesnaesterca, šutirao i zaradio veliki pljesak više stotina gledatelja na Zapadu. Taj prodor, stav, tehnički pristup, dao je naslutiti da je u pitanju iznad prosječni talent. Daljnji nastupi su međutim odavali da nije spreman za HNL, što je i logično. Iako je bio »tu negdje« u seniorskom kadru, odlučeno je da će (i) Ahmeti igrati za Uljanik. Tih sezonu i pol iznimno su pomogli igraču u sazrijevanju jer Ahmeti je i temeljem tih seniorskih iskustava, s manje opterećenja rezultata nego u Istri, u ovoj sezoni pokazao vidan napredak. Kad god ga Cabello pošalje na teren, vidi se da lakše čuva loptu, ima dribling, okomitost, kreativan je tamo gdje je najteže, u završnici. Zato ne djeluje čudno da mu se napokon dogodio prvijenac, i to kakav, za 2:2 na Poljudu u 95. minuti. Kao što je logičnije da je ulaskom na Rujevicu doprinio uvjerljivijoj dinamici ofenzive momčadi, što je okrunio i asistencijom za gol Frederiksena. Ahmeti raste, postupno i dobro, te u tom procesu ne treba biti nestrpljiv ni on, a ni klub.
U Rijeci je od 78. minute igrao i Matija Kablar, izdanak na relaciji Uljanik-Istra 1961, a koji sa 17 godina bilježi i debi kao starter protiv Lokomotive. Djelovao je u toj utakmici sasvim solidno, ali i vidljivo »juniorskog« stasa. To znači da je tehnički i taktički već dobro potkovan, ali da treba svoju višu građu osnažiti mišićima. Događat će se to u idućih par godina, a za sada Kablar može u miru, postupno iskazivati nadarenost za igru, kao što je to učinio i na Rujevici u 15-tak minuta, koje su ujedno bile i najbolje minute momčadi.
Došli smo dakle do toga da je više od pola momčadi »domaće i mlado«, što je bila mantra kojom se uvijek u ovdašnjoj javnosti željelo nešto spočitavati upravljačima kluba. Kad nije bilo tog kontingenta mladih, predbacivalo se gdje su. Sad kad ih ima, za ciljeve viših ambicija možda i s viškom, taj izbor ima i svoje posljedice. Osim spomenutih oscilacija to su manjak moći protiv jačih suparnika, nedvojbeno nadolazeće faze umora i manjka svježine te onda i negativni natjecateljski ishodi. Ono što može pokrivati te negativne efekte svakako je užitak gledanja njihove zaigranosti, lijepih akcija, atraktivnih poteza. Kad već ni skuplji igrači nisu uspjeli napraviti euro iskorak, onda je kudikamo logičnije da se plasmani oko sredine, mjesto više ili manje, dohvate s mladim snagama. Međutim… Za navijača Istre koji želi više natjecateljskih uzbuđenja, takav put može biti strpljivo podržan do onog vremena kada će mladi stasati i onda biti spremni polučiti rezultatski iskorak. Problem aktualne strategije vlasnika Istre 1961 nije u fokusu na mladost, što je uostalom bila njihova javno promicana smjernica čim su došli 2018., nego uvjerenje kako je taj izbor posljedica financijske politike ultimativne štednje. Gotovo svi klubovi profesionalnog statusa imaju prioritetnu natjecateljsku ambiciju, jer se tako hrani klupska blagajna i snaži vrijednost igrača. U HNL-u gotovo svi klubovi koji počnu promicati masovnije mlađe igrače, time zapravo naznačuju da imaju financijske teškoće.
U slučaju Istre vrlo se jasno prepoznaje kako je ovaj kadar posljedica odluke vlasnika da bitno smanji proračun kluba odnosno (najviše) prve momčadi. I to se može prihvatiti, ali jedini smisao te novije politike bio bi da se ta grupa talenata zadrži na okupu najmanje 2-3 godine. Tada, kada stasa, uz ciljana pojačanja ona može napasti rezultatske ciljeve, kao što nakon toga klub može bolje i logičnije unovčiti potencijale tih igrača. Za sada nas Baski ne mogu uvjeriti da će bilo koji igrač ove mlađe garde, ako stigne »odgovarajuća ponuda« duže ostati na Drosini. U mlađim kategorijama već se naziru, među inima i zbog reprezentativnih iskoraka, više njih koji već sutra mogu postati neki novi »Kumari, Škafari Žužići, Kablari…«. Od onih koje sam više pogledao (što ne znači da nema drugih, naprotiv) čini mi se da se može nagovijestiti kako su Endi Veljačić i Rio Joka dobri potencijali za iskorake. Nadam se da će biti razboritosti da se fizički još nejaki dečki ne guraju pod mus u konkurenciju za koju nisu spremni. Žurba je najveći rizik za njihovo pravilno razvijanje, lišeno značajnijih ozljeda i dužih pauza.
U ovoj fazi, dakle, navijač Istre se mora zadovoljiti elanom domaće mladosti i drugih igrača u Cabellovom kadru. Što će biti u nastavku? S Baskima se nikad ne zna, jer su i oni stalno u nekim »fazama«. Trenutno su mijene kadra i mentaliteta u »centrali«, uslijed čega su uslijedile i mijene u Istri. Gdje to vodi, prerano je sada prognozirati. Ono što je postalo bjelodano to je da Istra 1961, financijski sada kudikamo zdravija u odnosu na raspad 2018., (u eri prije Baska), može biti zanimljiva stranim investitorima. Jedan od onih koji je iskazao konkretno zanimanje da kupi Istru je i američki poduzetnik Tim Leiweke. Taj gospodin je na čelu investicijskog fonda koji je uložio u Veneziju (preko 100 milijuna), ima velike natjecateljske ambicije, uz poslovne strategije. One podrazumijevaju ulaganje u infrastrukturu. U Veneziji je u tijeku gradnja ogromnog sportskog kompleksa (prema aerodromu Marco Polo), vrijednog 300-tinjak milijuna. Grade se stadion, dvorane, kampus za sve sportove i niz pratećih sadržaja. Leiweke je zainteresiran da u gradnji stadiona uloži novac te da postane funkcionalan za biznis kojeg, pored nogometa, želi razvijati u Veneziji. To znači organizaciju koncerata, kongresa, svekolikih zabavnih sadržaja, značajnijih nogometnih spektakla. Sportski kompleks financiraju Grad Venezija, država (fondovi, pošumljavanja) i privatni ulagači. Leiweke je u tom biznisu u proteklih 30-tak godina imao ogromne uspjehe, ali u američkim uvjetima. Koliko to može biti izvedivo u Europi? Kupio je do sada dio dionica Boltona (druga engleska liga), propao je pokušaj akvizicije 16% dionica Benfice, ali traži dalje projekte. Među inima su mu zanimljiva tržišta Mađarske, Slovenije i Hrvatske, te će unutar tog područja kupiti jedan klub. Bio je u Puli, sada sondira teren u Rijeci. U oba slučaja kupovina kluba značila bi otvorenost opcije za gradnju stadiona. U Rijeci je investicija veća (klub i kompleks Rujevica), ali gradnja Kantride je i većeg poslovnog potencijala. U Puli je lakše uzeti klub (manji i jeftiniji), ali je prilično komplicirano promišljati gradnju novog stadiona. Razgovarao je o tome osobno sa gradonačelnikom Peđom Grbinom i dogradonačelnikom Sinišom Gordićem. Naravno da su oni, kao što logika nalaže, maksimalno otvoreni za takvog investitora. Leiweke, za razliku od Baska, ima veće natjecateljske ambicije. No, ono što su gradski čelnici kazali američkom poduzetniku, hladi te interese. Naime, jedina logična lokacija za novi stadion je Marsovo Polje. Da bi se na tom području ishodilo sve potrebne dozvole, nužno je prije svega osigurati podršku lokalne politike i uopće započeti procedure. One podrazumijevaju niz promjena (GUP…) i pogotovo novo »žicanje« države da vrati opet Puli tih 5 hektara. Kako je Pula profućkala to što im je država prije desetak godina prenijela to zemljište, poseban je pokazatelj društveno-političkih i populističkih odnosa u gradskom okruženju.
Vrijeme od barem tri godine za početak (ako) projekta udaljilo je Leiwekea od pulskog projekta. Ostaje (srećom za egzistenciju) još baskijska priča, ali za koju ćemo vidjeti koliko je strpljenja za vrijeme sazrijevanja mladih talenata i (ako) eventualnu pripremu natjecateljskog iskoraka. Do tada, uživajmo sa Zeleno-žutim »klincima« na zeleno-žutom travnjaku dobre stare Drosine.
