Piše Zlatko Crnčec
Učinci NPOO-a tek će se vidjeti
(Pexels/Davor Kovačević)
Ako bi se uspjeh Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) išao mjeriti količinom povučenog novca, on je jasan. Isti bi se ili barem sličan zaključak mogao donijeti i ako bi se pogledao broj realiziranih projekata. Ali ako bi se pokušalo odgovoriti na pitanje je li ova formalna realizacija NPOO-a zaista suštinski i dugoročno promijenila nabolje hrvatsko gospodarstvo, odgovor nije baš tako jednoznačan.
Već se dugo u hrvatskom javnom prostoru – od građana, ali i poslovnih ljudi, a jako često i ekonomskih eksperata – može čuti da Hrvatska svoj gospodarski rast u zadnjih pet -šest godina bazirao gotovo pa isključivo na novcu iz fondova EU-a i na turizmu. Pojednostavljeno je jako ovo objašnjenje, ali se ipak primilo jer je efektno i lako razumljivo. Ali kao i svako pojednostavljivanje, nije baš do kraja točno. No da elementi točnosti postoje, to je isto tako nedvojbeno.
Ogroman je novac zadnjih godina iz NPOO-a ušao u domaći gospodarski sustav. U zemlju je ušlo oko deset milijardi eura, i to kroz kombinaciju bespovratnih sredstava i povoljnih kredita. Glavni rok za provedbu završio je krajem kolovoza.
Hrvatska je pokazala da može pripremiti natječaje, ugovarati projekte, mijenjati odgovarajuće zakone. I slati u Bruxelles dokaze o izvršenim obvezama. Uz poneki pogrešan ili zakasnio korak, ali sve je više-manje proteklo bez većih problema. Kratkoročno je sve išao okej. Što će biti srednjoročno i dugoročno, ostaje za vidjeti. Odnosno tek treba vidjeti koliko je NPOO pridonio samo rastu BDP-a u zadnjim godinama ili je ipak napravljen nekakav solidan temelj za dinamično i fleksibilno gospodarstvo koje se može nositi sa svim izazovima 21. stoljeća. Kojih je svakim danom sve više.
Problemi domaće ekonomije u velikoj su mjeri postavljeni još tamo 1994. kada je tadašnja Vlada napravila stabilizacijski program kojim se domaća valuta vezala uz tada još postojeću njemačku marku. Ali je problem, odnosno jedan od većih problema, bio u tome što je kuna bila precijenjena. Je li to bi izravan ustupak nekakvom uvoznom lobiju ili pogrešna procjena, to je još uvijek predmet brojnih rasprava. Ali posljedice su više nego očigledne. U sljedećim se desetljećima u Hrvatskoj puno više isplatilo trgovati i uvoziti nego proizvoditi i izvoziti. S većim i manjim amplitudama tako je bilo sve do danas. Industrijska proizvodnja i poljoprivreda baš i ne rastu. A bez toga nema zdravog stabilnog gospodarskog rasta.
Usto, sve dosadašnje vlade, iz raznih, istina objektivnih, ali treba to priznati i subjektivnih razloga, nisu napravile i odradile sve reforme koje bi hrvatsko gospodarstvo iz tranzicijskog, sjećate se tog termina, transformiralo u moderno tržišno, sa svime što s tim ide. I što to podrazumijeva.
Najveća bi pogreška bila kada bi se neosporni uspjeh u povlačenju europskog novca, u ovom slučaju iz NPOO-a, pokušati predstavljati kao jedna od nužnih reformi. Novac jest povučen i potrošen, ali to nije dio reforme, nego tek jedan od uvjeta za njeno provođenje. Obnovljene su škole, vrtići, bolnice i javne zgrade. Uloženo je u energetsku učinkovitost, promet, vodno gospodarstvo, digitalnu infrastrukturu i obnovu nakon prirodnih katastrofa. Solidni su to rezultati i bilo bi krajnje pogrešno i zločesto pokušati ih umanjivati. Oni su tu. Svatko tko želi može ih vidjeti. Ono su neosporni. I nije točna ona tvrdnja koja govori o tome da se cijela provedba NPOO-a svodi na fasade. Odnosno na njihovu obnovu. Koja jest dobrodošla, ali kada se jednom završi ona prestaje donositi izravne gospodarske efekte. Ovakva su tumačenja itekako pojednostavljena. Novcem iz NPOO-a napravljene su i stvari koje će svakako u budućnosti proizvoditi izravne pozitivne učinke.
I to će definitivno biti solidan temelj za budućnost. Puno toga još uvijek ovisi o samoj Hrvatskoj. A nažalost, puno toga ovisi i o vanjskim faktorima. Na koje se ne može utjecati. Uglavnom, ovo je bila velika hrvatska prilika. U krajnjoj liniji ona to još uvijek jest. Ako je ne iskoristimo, to će biti samo naša odgovornost.
