Jedan od najčešćih zahtjeva ispod vijesti iz crne kronike glasi: "Dajte nam ime i prezime!" Ako ga ne objavimo, nižu se optužbe da nekoga štitimo. No ime često nije podatak od javnog interesa, nego gorivo za prokazivanje osobe kojoj krivnja nije dokazana.

Osumnjičenik nije počinitelj. Kaznena prijava nije presuda. Istraga nije suđenje, optužnica nije osuda, a istražni zatvor nije kazna. Ustav i ZKP jamče nedužnost do pravomoćne presude. Zakon o medijima i novinarski kodeks nalažu poštovanje privatnosti, dostojanstva i pretpostavke nedužnosti.

Zakon ne zabranjuje svaku objavu imena punoljetnog osumnjičenika. Odmjeravaju se javni interes i šteta. Kod dužnosnika, bjegunca, neposredne opasnosti ili predmeta iznimnog značenja objava može biti opravdana. Radoznalost nije javni interes.

Najjednostavnije rečeno, javni interes nije sve ono što javnost zanima. Javni je interes ono što građanima treba da bi nadzirali vlast i institucije, razumjeli trošenje javnog novca te zaštitili svoju sigurnost, zdravlje i prava. Pitanje nije bi li ljudi nešto rado pročitali, nego trebaju li taj podatak da bi razumjeli događaj važan za zajednicu. Javnost zanima mnogo toga na što nema pravo.

Policija u redovitim priopćenjima navodi dob osumnjičenika, DORH najčešće državljanstvo i godinu rođenja, a sudovi također u pravilu ne objavljuju puni identitet. Kada prenesemo da je riječ o "35-godišnjaku", nismo izbrisali ime: objavljujemo podatke koje je priopćilo nadležno tijelo.

Tu je i GDPR, kojega se u tim raspravama gotovo nitko ne sjeti. Ime i prezime osobni su podaci, a njihova objava predstavlja obradu osobnih podataka. AZOP je u svojim tumačenjima vrlo jasan: Zakon o medijima može biti pravna osnova za objavu, ali medij mora poštovati načelo smanjenja količine podataka. Smije objaviti samo ono što je apsolutno nužno za potpuno izvještavanje, a ime samo kada je njegova objava nužna i razmjerna opravdanom cilju.

Ni kazne nisu sitniš. Za jednu skupinu povreda mogu dosegnuti 10 milijuna eura ili, kod poduzetnika, dva posto ukupnog godišnjeg svjetskog prometa. Za teže povrede mogu dosegnuti 20 milijuna eura ili četiri posto prometa, ovisno o tome koji je iznos veći. To su najviše moguće kazne, a ne tarifa koja se automatski lijepi na svako pogrešno objavljeno prezime, ali dovoljno govore o tome koliko se ozbiljno tretira nezakonito baratanje tuđim podacima.

Sjećate se kako su novine nekoć objavljivale popise djece rođene u rodilištima? Uredno bi se navelo tko je dobio Anu, Marka ili Ivana. Danas novinar ne može nazvati rodilište i reći: "Dobar dan, dajte nam imena svih beba koje su se noćas rodile." Ne zato što je netko zabranio objavljivanje sretnih vijesti, nego zato što bolnica za predaju tih podataka mora imati pravnu osnovu.

Ako roditelji žele objaviti ime i fotografiju djeteta, to je druga stvar. Rodilište te podatke ipak ne može rutinski dijeliti svakome tko ih zatraži. Pa ako ni rođenje djeteta njegovo ime ne pretvara u javno vlasništvo, zašto bi policijska prijava automatski pretvorila ime odrasle osobe u obvezni dodatak vijesti?

Ta je obveza posebno važna u lokalnoj sredini. U malom mjestu ponekad su dob, naselje, zanimanje i opis obiteljskih odnosa dovoljni da svi shvate o kome je riječ. Objavom imena osumnjičenika za obiteljsko nasilje može se posredno otkriti identitet žrtve. Objavom njegova prezimena mogu se obilježiti njegova djeca, supruga, roditelji ili drugi članovi obitelji koji s navodnim kaznenim djelom nemaju nikakve veze.

Ako postupak na kraju bude obustavljen, optužba odbačena ili osoba oslobođena, šteta se više ne može jednostavno povući. Na internetu početna vijest o uhićenju često ostaje mnogo vidljivija od kasnije vijesti o oslobađajućoj presudi. Tražilica pamti ime, društvene mreže pamte naslov, a susjedi pamte optužbu. Rijetki pamte ishod.

Prošlo je vrijeme crne kronike koja je o čovjeku objavljivala gotovo sve: ime, adresu, zanimanje, obiteljske prilike, broj cipela i ima li kredit u Jugobanci, uz opise poput "bradu brije, brkove nosi". Takvo izvještavanje danas se nekima možda čini živopisnim, ali ono nije bilo odgovornije ni pravednije. Samo je bilo bezobzirnije prema ljudima koji su se našli u policijskom zapisniku.

Najzanimljivije je ipak pitanje zašto dio čitatelja toliko uporno zahtijeva ime i prezime.

Što će učiniti s tim podatkom?

Uzeti vile i otići pred nečiju kuću? Upasti unutra, odnijeti televizor, pretući osumnjičenika, njegovu suprugu, djecu ili roditelje? Nazvati mu poslodavca i zahtijevati otkaz? Objaviti adresu? Poslati prijetnju? Ili će samo zadovoljiti radoznalost i nakon nekoliko minuta prijeći na sljedeći slučaj, ostavljajući iza sebe ime čovjeka kojem je internet već izrekao kaznu?

U komentarima se redovito traže trenutne presude, doživotni zatvori, prisilni rad, premlaćivanje, javno sramoćenje, pa i smrt. Goli otok i danas je, barem u glavama dijela komentatora, univerzalno rješenje za sve - od parkiranja na nogostupu do najtežih kaznenih djela.

Budimo iskreni: to su uglavnom internetski ratnici. Teško ih je zamisliti kako se uživo laćaju pendreka i osobno provode kazne koje tako velikodušno dijele drugima. Njihovo junaštvo počinje i završava za tipkovnicom, iza pravog ili lažnog profila.

Ondje provode slobodno vrijeme zazivajući tuđe premlaćivanje, zatvaranje i smrt. Možda se nikada neće maknuti iz naslonjača, ali to ne znači da su bezopasni. Truju javni prostor, normaliziraju krvoločnost i stvaraju dojam da je linč samo još jedno legitimno mišljenje.

Takvi komentari ipak govore nešto: onaj tko javno zaziva batine i Goli otok pokazuje normalnim ljudima kojeg se sugrađanina valja kloniti.

Takve poruke lako stvaraju dojam da iza njih stoji većina. Reutersov institut utvrdio je da je u promatranim zemljama samo oko 22 posto ispitanika aktivno sudjelovalo u raspravama o vijestima, dok gotovo polovica uopće nije sudjelovala.

Istraživanje objavljeno 2025. u časopisu PNAS Nexus pokazalo je koliko mala skupina može iskriviti sliku društva. Ispitanici su procjenjivali da otrovne komentare na Redditu objavljuje više od 40 posto korisnika, a stvarni podaci pokazali su da ih objavljuje oko tri posto aktivnih računa.

Nije većina ljudi krvoločna. Krvoločni su samo mnogo uporniji u komentiranju.

Komentari nisu referendum ni porota. Posao medija je objasniti što se dogodilo, pratiti postupak i objaviti identitet kada za to postoji javni interes. Policijsko priopćenje nije popis krivaca, društvena mreža nije sudnica, a glad za tuđim imenom nije isto što i pravo javnosti na informaciju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast