Piše Aneli Dragojević Mijatović
Demokracija Europu spaja ili - razdvaja
(Arhiva Novog lista, Pixabay)
Europska unija, a onda i njen "uži" dio, eurozona, suočavaju se u zadnje vrijeme s brojnim udarcima izvana i iznutra, političke i ekonomske prirode. Europsko gospodarstvo već dulje vrijeme grebe po dnu, boreći se s niskim rastom i visokom inflacijom. Tome najviše pridonosi kriza njemačke ekonomije koja je kombinacija više faktora: geopolitičkog, kroz prekid dotoka jeftinog ruskog plina, te tržišnog, gdje veliko kinesko tržište više nije tako sigurno za plasman njemačke robe.
Njemačke automobilske tvornice se zatvaraju ili okreću proizvodnji vojne opreme. Njemački kancelar Merz provodi reforme radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava pa mu popularnost drastično opada, dok nezadovoljstvo građana raste. Na Europu se općenito spustila sjena činjenice da Amerika odbija više biti njen obrambeni štit. Europa se tako traži ekonomski, vojno i politički, što mnoge euroskeptične opcije sada itekako koriste. Ovih je dana bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, potaknuta rezultatima anketa za njemačke pokrajinske izbore, stoga zavapila prema svojim sugrađanima neka čuvaju ovu demokraciju i osvijeste koliko lijepo zapravo žive.
Naime, radikalno desni AfD izgledno je da pobjeđuje u nekim istočnim pokrajinama, a prema anketama vodi i u Berlinu. AfD će, ako uđe u vladu, poručuje njegova šefica Alice Weidel, odmah poduzeti izlazak Njemačke iz eurozone i Schengena, zatvoriti granice, te uvesti znatno strožu migrantsku politiku, uz urede za deportacije. Iako se predviđa da je koalicijski potencijal AfD-a slab, jasno je da nemogućih scenarija više nema. Nitko nije vjerovao niti da će Velika Britanija glasati za izlazak iz Europske unije, pa se to ipak desilo.
No, ovo je drugo, Njemačka je srce eurozone, njeni monetarni postulati stabilne valute i proračunske štednje poslužili su kao model upravljanja Europskom središnjoj bankom, koja će upravo u Berlinu sada održati svoju rujansku sjednicu - baš uoči tamošnjih izbora na kojima kotira stranka koja iz Njemačke želi protjerati ECB. Jasno je da bi njemačko komešanje oko eura tu valutu potopilo, uz posljedice koje bi najgore bile po male zemlje koje su se među zadnjima priključile eurozoni, poput Hrvatske. No, euro se mnogima zamjerio i mnogi ga doživljavaju ne kao jamac boljeg života, nego kao valutu koja je samo donijela rast cijena.
Uz "dexit" u Njemačkoj, spominje se sve više i "frexit" u Francuskoj, gdje se euroinstitucije nalaze na meti kritike radikalno desne Le Pen, koja doduše nije za izlazak iz eurozone. Radikalno pak lijevi Melenchon tu valutu također kritizira, ali iz neke antikapitalističke perspektive. Stranke centra pokušavaju stvoriti neki bedem, a u pomoć će im navodno priskočiti Christine Lagarde iz ECB-a. Iako EU i eurozona rade na daljnjem proširenju, veliki, prije svega reputacijski udarac im je ovih dana zadao islandski referendum na kojem su građani odlučili da neće nastaviti pristupne pregovore za ulazak u EU, i to ne samo zbog ribe. Unatoč sve većoj Trumpovoj prisutnosti na tom području, ipak su Uniji odlučili reći ne. Žele ostati samostalni i imati vlastitu valutu, makar i uz veće kamate. Island je svoju politiku vodio i u zadnjoj globalnoj krizi, kada su bili među rijetkima koji nisu proračunskim sredstvima spašavali banke, nego su ih pustili da propadnu.
Proširenje se tako prisilno fokusira na zemlje Zapadnog Balkana, koji je sam po sebi bremenit mnogim problemima. Što se tiče samog eura, nakon Hrvatske i Bugarske koje su uvele euro, nitko se baš u tu čekaonicu više pretjerano ne gura. Sve ovo ukazuje na to da je europsko brendiranje kao zajedničkog velikog tržišta koje omogućava protok ljudi, roba i kapitala, uz jednu valutu, u svojevrsnoj krizi. Građani europske institucije sve više doživljavaju kao birokratiziranu elitu koja se drži u svojoj kuli bjelokosnoj, gluha za stvarne probleme naroda. Demokracija je Europu spojila - nadajmo se da je neće razgraditi.
