(KAROLINA GRABOWSKA/KABOOMPICS/Arhiva Glasa istre)
U selu, naši su se zbirali šakreto, pak vero da je dvanajst mladići pošlo priko Učke u nike partizane, ter vero da hi je sve blagoslovija pop-Luk; »hote, mladosti, hote, kako dvanajst apoštoli ste naših hrvackih«, a Ive njin da suoju »manliherku«:
- Došla je naša ura!
Luca je gledala ča se to mota i pripravlja, gledajući škrbne žene, kako šjoru-Čiči, tako i žene po selu. Nena se drugo ni smijala, nego samo škrbno mučala: a muški su se prčili ki će bolje; mladići po Puli da sad na će pasti Staljingrad, da sad na Kairo i da vero »finalmente tutta la nostra Dalmazia la xe per sempre nostra«, samo barachini delavci su znali pobignuti na selo di bi hi naši skrili da hi ne uzmu šoto le armi, a vero niki Gigi »Pirola« da je poša z našima u partizane u niki Gorski kotar eli ki zna kamo...
Naši pak muški u selu, ahhaaaa – luštre oči kako i glavnje, hodili su okolo po plesi, i zajno ga imali ništo što-kuco, zajno zbirući medežiju, pak polevre dinamita ud unih ča su delali u Raši, pak finta nike letke dileći ljudan okolo ča su imali veliku zvizdu štampanu, i ala svi čisti štiti te letke bolje nego Lucin zvonar ča bi svin srcen i grlon šekundiva velečasnen lipu veliku kantanu mašu...
Ljudi nisu razumili propjo svaku besidu, pak ala h popu ča bi njin zajno povida ča će reći svaka čista besida ki hi je bilo ča hi njake Hrvatina Ive »Časantireka« ni razumija:
»Istrarski narodeee... vržmo naroduliii«, bi njin štija Ive kmeton na srid križine, ki drugo fašiti ga se nisu fidali hoditi samo tako po seli...
– Pak ča će reći to »naroduliii« – posmihne se Ivi uni posmihljivac ča su se vajk njih dva ćapivali.
– A ma...
– Hojmo h pop-Luku...
Pop-Luk je zapešta Ivi još jedan primak; NARODULIII:
Ki, Proglas nikega bejatega NOO-ja ča je kako narodnooslobodilački vodbor, nu, je finjiva kon i punti ešklamativi ča se po hrvacki zovu uskličniki, a Ive sirota je pensa da su ta tri uskličnika na početku tega tobože proglasa slova »i« znopoko napišena, pak je, a ča će brižan, veselije proštija po svoju, invece za se pokazati injorante u hrvackih stvari – on, prvi mrež svih Hrvati tobože u cilen našen komunu. Inšoma, Ive »Časantireka« ovvero »Naroduliii«.
Ma, ta bot je deštin novu štiku zatuka mrež radže naših koli, jopet je rabilo razumiti stvari koje je bilo teško razumiti. Pop-Luk je najprvo počeka da ljudi se levaju svaki svojin poslon, pak da mot Ivi neka pur ustane hipac:
– Pa čak će reći ta crlena zvizda, o Ive?
– A ča ja znan ča, velečasni?!
– Ma ki je maloj Luci da te letke?
– Vero da niki delavac per fin Taljanesina z Aršenala.
– Aha!!!
Tako je reka ta bot pop-Luk, i ne beside drugo!
»Aha!!!«
Tako je bilo tada. Ivi nije promakla duboka bora na don-Lukovome licu, kakva bi mu se usjekla između obrva uvijek kada bi ga nešto zabrinulo. Još jedna briga i za Ivu; ma ča propjo sad, kad se zbiremo na viru i besidu, kako nikada do sada, ma ča je pak to ča ne valja? Će biti jopet kako u staro vrime, kada su se naši narodnjaki dilili na klerikalce i liberalce, će biti politika?
I je bila politika.
Luca, već djevojčurak u raspupaloj šesnaestoj, dovela je u selo Arminija »Cabalera«, dobavljača tih letaka. Oniži momak okrugle glave i britkog plavog pogleda prkosno je zabacio glavom uvojak slamnatožute kose, a la Tarzan, podigao stisnutu pesnicu do slijepoočnice i pozdravio ljude okupljene oko škrile pod ladonjon, drevnim razgranatim koprivićem, hahurikulom, možda i starijim od sela:
- Šmrt fašizmu, drugovi!
Ive je namiga kumpanju, »imaš tricu«... kako da niedan ni doša. Nashmihnuta Luca mala je potegla Arminija za rukav jakete. Arminio pak, kapieći da ga napuštu ljudi ne badaju, kako da to ni niš se je sija na grotu poli sam Ive... izvadio iz džepa usnu harmoniku, zasvirao nekoliko taktova pa zapjevao:
»Mi tegno una pistola,
coi oci bianchi e neri,
mi tegno una pistolaaaaaa:
caricadaaaaaaaa«...
Zatim spremio usnu harmoniku, posegnuo rukom u drugi džep, izvadio pištolj i pomno ga stavio na kamen, uz izmiješane igrače karte:
– Qua xe el carigo, omini. »Beretta« nove milimetri!
Luca je pocrvenila i otrčala.
Muški su frmali zog i pogledali Ivu; ko ki ima sad to ča reći, a ništo se je moralo reći, to vero pak sad na nedan drugi nima ča ko ne Ive »Časantireka«...
– E ki la že lej kon šta pištola? A šinjor?
– Mi son Arminio de soranome »Cabalero«, e lei la sara sior-Ive, el pare della nostra compagna Luce!
– Kompanja voštra? Kompanja a ki?
– Šjor-Ive, e dajmo, nu, ja san vas covik, san lavoratore kako i vi, anzi, i miei i xe slavi come voi...
– E lej? Koša že lej?
– Mi son el član del NOO, Narodnooslobodilački odbor...
I pak je najzad Arminio ljudan povida za ta Vodbor i reka neka zajno sad na tobože formiraju NOO u selu i da drug Ive bude pricdnik del Vodbor, pak je ljudan razdilija još tih letki i još njin ubjasnija za te partizane; »ma da ča«, je reka Ive, »ter san sluša Londru ja! Kakovi bejati partizani, to će biti da vi komuništi samo skušate! Ter Londra je lipo rekla, san ja sluša iš jušto na uve moje uši, da je buorba i ča ja znan ča gori u Jugoslaviji i da je prvi mrež naših djenerale Mihajlović ča sluša našega mladega kralja aj Boggapomilijterga«, ma Arminio je reka da su četniki i uštaše i nika bila garda kvislingi, pa čak da su ti kvislingi, pak da su ga to huji nego okupatori, jizdajice a jizdajica da je vero najveći gnjus ča more biti e bašta, drugovi; samo Tito i partija vode borbu protiv okupatora, »ma cossa parlemo, omini, ter su jur vec mladici iz vašega komuna posli nelle file partigiane, xe vero o no«.
A ma. Ive je poša z tin šarenjakon u hižu, pobra te letke, tu pištolu, faše i takamake i ništo medežije, nasika pršuta, nalija bukaletu črnega ka ‘j zečja krv ča bi ga mrtva pija. I vero diventa pricdnik mjesnog NOO-a...
Ma ta zvizda, ma ta zvizda...
Arminio je Ivi reka sve čisto, samo di ćeš ti šinjoru, tobože delavcu, po tića-po ništa, ni Talijanu, ni Hrvatu, z Grada verovati? Da je Partija povela općenarodni ustanak svih kako tobože napridnih snaga i ča ja znan ča, pak da je to vero njen cilj protjerati okupatore i njihove mrske sluge, da je to vero sve skupa antifašištička koalicija svih napridnih i demokratskih partiti...
– A mi, ča mi, kada dobijemo fašište?
– Adesso non si discutonno zerti problemi dell fondo etnico, je vazno pobjeda contra el facismo, e dopo la guerra tutti i popoli decideranno sul propio avvenire...
To se Ivi nije svidjelo, no, prešutio je; ter ča, Luca je pametna, ter ča bi ona samo tako bila kandidat za prijem u SKOJ i dovela njin simo kakovu dižgraciju?
*Nastavak u sljedećem broju