Piše Milan Rakovac
Trpiti, mučati, svoju viru i besidu držati
(Pexels)
I tako, ča? I tako je Luca resla prez matere, a dite prez matere, ter vero znate, mašimo žensko dite. Ive je bija pravi otac, ma prez matere, ma prez matere dite, ni ča... Luca je zato se načinjala i zdrijala već kako muškić, nu, anci, kako reču naši Latini, una mascia, kako jena muška, nu.
Se je urtala z muškići ki će bolje pljočku hititi, ki bolje pandolo zaditi, ki prvo gnjizdo najti. Pak žensko je svejeno žensko, valja mala ala ocu brgeše zašiti, ala broskve skuhati, ala prati, ala fregati, ala luštrati, ala šuprešati, pak još povrh svega tega ala u školu maćehu hoditi talijansku. I Hrvatica biti, i još mlajahna dva jezika se vaditi, ča je i lipo i korisno, samo ča je i vero jako teško i grdo bilo ditinjskoj dušu brižnoj slušati kako je reče maještar Adeodato, a čuda je marija Lucu i pravi je čovik bija – pur fašišton; "voi siete giovinni italiani, figli della piu vecchia civilta umana, dell’ glorioso impero Romano, che ill nostro Duce sta per ricostruire"... pak kad bi doma štila na glas ča bi maještar reka, a Ive pletući spone za Rumenku kad bi to čuja, bi pošinuja spone valje u lug, ušmrka dobrahnu prežu tabaka, a ča, vajk je nagal čovik bija, useknuja tabačinu na gnjište da bi valje glavnja zašvikala, bisna anke ona;
"Ma ča! Ma ča! Ppffujj ga budi ud Boga i ljudi, ter budi ga! Ma ča tako da će nan blago latinsko Hrvatiće naše putiti, čivilta Romana - čivilta afrikana je on i svi njegovi črni breki"...
I ala zajno Lucu na kolina, oćale na nos, pak ala je štiti Kačića, "Danicu", ma najveć nikega mlajuha Matu Balotu ča je valje gori u Zagreb pobiga sprid beštijah talijanskih, mašimo njegovu pismu "Božićni račun z šjor Benedeton"... A Luci drobnoj jopet bi se sve zmišalo u glavi:
- Ma kako to, čako? Da ča smo dužni ćemo platiti, a ča si dužan ti je uprošteno?
- Lipo, ki Balota pripozniva ten Benedetu uno ča merita, i neće niš njegovega, samo će svoju pravicu narodnu.
- A zašto pak ti čako ne uprostiš barba Jadri?
- Jadre je gnjus i nikakov on tebi ni barba, Jadre je vidiš puri prodanac, za šaku lir se je proda, huje nego Juda...
- Ma je proda sebe, a ne Jisusa našega?
- A si mučala eli ne? Proda je sebe, da, i neka je, svaki čovik je svoj gospodar, ma je proda i nas sve čiste, našu narodnu stvar.
- Ča je to naša narodna stvar, čako? Maještar reče da je sve la propaganda dej preti Zlavi e ke noj šemo tuti Talijani?
- Ma dite milo moje, ter pravo i pametno. Povi mi, po čegovu ti i ja sad se razminjemo?
- A vero po našu, čako moj.
- A koji smo to mi? Hrvati smo vajk bili, i ćemo biti!
- Ma ko se to ne smi? Ko je to fuori ledže škrita? Ter vajk te naš maještar pomore puštiti z pržuna, čako?
- Pomore huncut, pomore, ni slab čovik, ne, ma on je ljučke krvi a ne naše, i on bi ud tebe Taljanesinu načinija!
- I ča ćemo sad, čako?
- Ma ča ča?
- Ma ča! Ma ča! Ča ću ja?
- Trpiti, mučati, svoju viru i besidu držati, oca si i našega plovana slušati, u školi povidati ča te pitaju i dobro se sven čisten učiti, ma u srce zmiju latinsku ne puštiti, tičica mi mila priletuća, dojti će naša pravica...
- Ter zmija učipne za prst, čako, kako će zmija u srce?
- Zmija latinska i fašištička je najhuja zmija, kako una ča je prve ljude na grih natirala...
I Luca je morala sama svoje račun z sobon i sviton načiniti, kako je bolje znala. Italija je, ma je ne bude, Hrvati smo pur ki ne smimo biti, vira u Boga ma kako nas puti don-Luk pop naš hrvacki magari je z Kranjske ma ne biškup ča nan dojde pamet soliti za Svetu Mariju Malu.
*Nastavak u sljedećem broju
