Piše Robert Matteoni
Svjetsko finale i lokalni (čudni) baskijski počeci
(Istra 1961/Milivoj Mijošek)
Svjetsko prvenstvo će u nedjelju završiti uz nečije slavlje i drugome muku. Svatko će imati svoje mišljenje o onome što je vidio i kako ga je doživio. Analitičari će struke sumirati zaključke viđenog i odati smjerove u kojem igra ide (po meni je tu najmanje promjena u odnosu na one gdje nogomet uopće ide). Navijači će se postupno hladiti od tih doživljaja, a onda će se, svi zajedno, okrenuti svojim nacionalnim odnosno lokalnim nogometnim zbivanjima. Mi u Hrvatskoj smo na nacionalnoj nogometnoj razini već imali prvu izborničku promjenu nakon osam i pol godina. Otišao je Zlatko Dalić nakon što je osvojio dvije svjetske i jednu medalju Lige nacija. Došao je, odnosno vratio se Slaven Bilić nakon 14 godina od posljednje mu reprezentativne utakmice na EURO-u u Poljskoj. Već u rujnu će se moći vidjeti, kroz utakmice s Češkom, dva puta Španjolskom i Engleskom, kakve ideje ima Bilić s reprezentacijom, a u kontekstu projekta EURO 2028. Turnir će se igrati, podsjećam, u Engleskoj, uz dio utakmica u Škotskoj, Walesu i Republici Irskoj.
I tako, vraćamo se lokalnim razinama, što u našem slučaju znači Istra 1961 i Uljanik kao dva najviše rangirana kluba iz Istre. Ne znam puno detalja oko ovog tek obznanjenog aranžmana engleskih agencija u Uljaniku. Pretpostavka je da bi Englezi, među kojima su i potomci notornog trenera-menadžera Harryja Redknappa, nešto financijski uložili u blagajnu kluba koja kronično vapi za "kisikom". Možeš imati najbolje i najplemenitije nogometne i ine ideje, ali ako to nije potkrepljeno financijskom stabilnošću i realnim planovima, nema sreće. Uljanik je dosad živio na entuzijazmu i "pokrićima" svog predsjednika Tonija Draguzeta i nešto sponzora. Uz to su važan doprinos u iskoraku u treći rang, uz zamalo napredak u drugi rang, imali iz Istre 1961. Oni su osigurali niz mladih igrača, trenere, a bez tih doprinosa teško bi Uljanik opstao u trećem rangu. Usput rečeno, i dalje sam čvrstog uvjerenja da je ta "izmišljena" nacionalna treća liga loš skup eksperiment HNS-a, jer ne donosi opipljivog napretka našem nogometu. No, to je već neka zasebna tema, koja zaslužuje više prostora za tumačenja. Uljanik se igrački promijenio i tek treba vidjeti, i u svjetlu očekivanja tih Engleza, u kojem će smjeru ići opća priča Verudeža, odnosno natjecateljska sezona. Rekao bih "šećer za kraj teme", ali zapravo bi bio primjereniji "pelin".
Dakle, nakon skoro mjesec i pol dana, nešto detaljnije sam se raspitao što se događa s Istrom 1961. Skoro dva mjeseca od posljednje utakmice prošle sezone, zaključene porazom u Varaždinu, ključna odrednica bila je velika promjena u odnosu vlasnika, Grupacije Baskonia-Alaves, prema projektu Istre 1961. Osam godina od redateljske uloge njihova predstavnika, Haritza Kuerejete, odlučeno je da će novi šef parade biti sportski direktor Alavesa, Sergio Fernandez. Ima neke ironije u tome, jer dok se HK trudio, s više ili manje uspjeha, da Istra raste, Fernandez je najblaže rečeno bio nezainteresiran pomagati projekt. Unutar previranja u grupaciji, a koja su dovela do određenih strateških i posljedično kadrovskih promjena, suradnja Kuejerete i Fernandeza postala je prisnija. Očito je da su u tim novim odnosima prepoznali da im je to mudrije i zbog svojih pozicija. Fernandez je nakon prosinca 2024., kada je široj javnosti i dioničarima gazda Josean Querejeta tumačio novi strateški poslovno-investicijski-sportski plan, dobro čuo njegovu poruku s pozornice. Želio je da SD više involvira Istru 1961 kroz angažman igrača koji mogu igrati za Alaves, te da se pulski klub ojača. To je trebalo dioničarima pokazati smisao ulaganja u Istru. Fernandez je počeo tako pozitivnije gledati do nedavno mu "suvišni" projekt, a jedan od iskoraka u tom procesu je i transfer Ville Koskija. Haritz Kuerejeta je tada pojačao ulaganje u Istru, vraćen je Gonzalo Garcija, skupo su plaćeni Radošević i Lončar, i sve je djelovalo ambicioznije. Izostanak pobjede u Osijeku te posljedično gubitak vize za Europu, uz naprasni odlazak Garcije, prekinuo je taj iskorak. Točno je da je doveden sjajni napadač, Smail Prevljak, koji je bio u platežnom rangu spomenute dvojice igrača, ali izbor trenera (Tomić, pa pogotovo Riera) pokazao se neuspješnim. Tada je došlo do paradoksalne situacije, jer je Istra, koja se popela do trećeg mjesta upravo na krilima raspucanog Prevljaka, počela prodavati najvažnije igrače. Otišli su Lawal, Koski, pa Marešić i drugi, te je u konačnici oslabljena Istra pala u kvaliteti i još je dobro ostvarila šesto mjesto.
Zašto se tako osula teško skupljena kvaliteta? Stvar je upravo u temeljnom okviru vlasnika za projekt Istra 1961. Baski su vrlo štedljivi, oprezni s financijama. U osam godina su u blagajnu kluba unijeli oko 24 milijuna (bez ulaganja u kamp). Do danas su na planu ulaznih transfera ostvarili oko 16 milijuna, plus prihode od TV prava i marketinga, sponzora, ulaznica. Zbog ravnoteže uloga i prihoda, Baski su uvijek gledali kako unovčiti nekog igrača. To je zbilja kojoj ne može umaći niti jedan klub, osim onih 10-15 ultra bogatih. Da ne bi ušla u financijski kolaps, odnosno da bi mogla poslovno pozitivno funkcionirati te servisirati omladinski pogon i sve što je Istra 1961, vlasnička struktura je uvijek prije igrala na transferne prihode nego na natjecateljske domete. To je ono što razočarava navijačku javnost, jer se taj odnos ulaganja i prihodovanja može ravnati i u drugačijem prioritetu. Dakle, da se boljim plasmanom, uključujući Europu, podiže vrijednost igrača, sponzorski okviri, broj gledatelja, prodaja suvenira, pretplata, s posljedičnim i većim prihodima. Taj proces je nogometno i natjecateljski puno logičniji od ove neprirodne situacije, da se stalno nešto i nekog prodaje, pa onda temeljem toga nadopunjava kadar, definira (skromnije) ambicije i želi privući bolje igrače, odnosno mlade. U bivšoj državi se za takve krive postavke skovalo poznatu "promašili ceo fudbal". Za grupaciju koja "igra" jednu od najjačih liga na svijetu, pomalo (previše) čudno.
Novi redatelj pulskog dijela njihove priče, Sergio Fernandez je nedavno potpisao novi ugovor kao SD Alavesa (do 2029.), što znači da mu gazda Querejeta, nakon 10 godina suradnje jako vjeruje. Može li mu pulska nogometna javnost vjerovati, u kontekstu nove strategije na starim temeljima, da će Istra napredovati, "samo treba biti strpljiv, i imati sreće na početku novog puta"? Iz mog iskustva, koliko je god nogometno iskusan tip i u teškim konkurencijama Primere, nisam optimist. Novi put podrazumijeva ono što je Josean Querejeta prije nekoliko dana kazao u medijskom istupu o velikoj investicijskoj priči grupacije. Da podsjetim, Baskonia-Alaves želi otkupiti Buesa Arena i parkiralište, a gdje igra od 1990. košarkaška Baskonia. Ta je investicija dio velikog projekta Ondare, usmjerenog i na kompletiranje imovine (Sveučilište EUNEIZ, kamp BAKH…) a što bi sa zemljištem, dvoranom i parkingom bilo plaćeno 153 milijuna! To bi ojačalo grupaciju, koja sada zapošljava 850 ljudi, a s novom investicijom dodatno bi se zaposlilo još 345 ljudi. Cijeli taj prostor bio bi "poslovno i financijski aktivan" cijelo vrijeme, a ne samo kada se igra 30-tak košarkaških utakmica. S dosadašnjih 615 tisuća posjeta, uz utakmice, koncerte, izložbe, konferencije i druge manifestacije diglo bi se tu brojku na 802 tisuće posjeta. Što znači više prihoda. Ukratko, stvaranje novih vrijednosti kako bi, kazao je Querejeta Sr, održavali Alaves i Baskoniju na elitnim razinama. Pri tom je spomenuo i projekt Istru, naglasio primjer Koskija kao simbol onoga što žele s tim klubom, te podvukao kako je Istra 1961 jako važna za razvoj "globalne omladinske akademije i pripremu te provjeru igrača koji mogu igrati u Alavesu".
Eto, odlazak iskusnijih igrača (najavljen i transfer Prevljaka) te formiranje mlade grupe, uz trenera Cabella koji je čovjek povjerenja Fernandeza, i poznat kao izraziti radoholičar i perfekcionist, prvi su pokazatelji tog "novog" procesa. Dolazak Doumbije, te najava još 2-3 igrača iz Alavesa, uz uključenje mladih iz omladinske ekipe, ukazuju kako će to izgledati "cilj od 70-30% igrača iz obiju akademija te nekoliko pojačanja sa strane". U nekoj perspektivi razvoja možda bi to i moglo dobro izgledati, pogotovo ako se igra modernije (puno trke, presinga i kontrole lopte) kako Cabello najavljuje, no ima dva velika limita. Prvo da će svatko koji iskoči otići, pa proces odmah šteka, a drugo što na ovakav način Istra ozbiljno riskira gubitak prvoligaškog statusa. I općeg praćenja navijača. Da ne govorim o tome da su operativce u Puli, počevši od sportskog direktora Saše Bjelanovića, sveli na izvršitelje, kao male skaute. Sve odluke se donose u Vitoriji, a za svaku i najmanju stvar, ritam odlučivanja je sporiji od najstarijeg dizela. O tome da ne poznaju dovoljno odnose u Hrvatskoj i nogometu, ne treba opet dodavati. I sam Querejeta je govorio da je to bila strateška greška, što se nisu oslonili na domaće ljude. Sada opet rade isto, a uz to su makli Haritza Kuerejetu, koji je nekako bio najupućeniji.
To je trenutni dojam sudbine Istre 1961. Može li nas nešto iznenaditi, pa recimo Fernandez, koji djeluje tašte osobnosti, hoće pokazati da je on u pravu te sposoban složiti bitno uspješniju priču od očekivanja razočaranje javnosti? Kamo sreće da je tako, da taština odlučuje, ali nekako jača uvjerenje da će najveće "uzbuđenje" biti borba za ostanak u ligi. Tako se, naravno, mladim igračima direktno čini šteta u razvoju.
